Povijest škole Josipa Zorića

150 godina dugoselskog osnovnog školstva ( 1853.-1953. )

Sjeverno od našega grada Dugog Sela, na nadmorskoj visini od 206 m, nalazi se najviša kota našeg područja – Martin Breg. Prkoseći vjetrovima i kišama, potresima i ratovima, ponosno stoji crkva sv. Martina.

Hrvatsko–ugarski kralj Andrija II. Arpadović darovao je redovnicima božjacima (templarima) posjede širom Hrvatske pa tako i zemlju sv. Martina nedaleko od imanja božjaka u Božjakovini. Iz povelje saznajemo da je crkva postojala već 1209. godine. Kasnogotička crkva s baroknim detaljima više je puta stradala, a zatim popravljana i nadograđivana. Nakon velikog potresa 1880. g. zagrebačka nadbiskupija i konzervatori htjeli su popraviti oštećenu crkvu, no tome se usprotivio vlastelin grof Janko Drašković jer nije dopustio ometanje svog posjeda.

Dugoselci su dobili svoju prvu školu 1. studenog 1853. godine. Djeca prvo pohađaju školu u Prozorju, 2 km sjeverno od Dugog sela. Škola se nalazila zapadno od crkve sv. Martina i imala je površinu od samo 12 m². Školu je pohađalo 39 učenika, a učitelj je bio Š. Ivanković. Jedan od kasnijih učitelja dugoselske škole pisao je o njemu da je“...naobražen i vješt…“. Iste 1853. godine Ivanković napušta učiteljsko mjesto a škola je premještena u kotarsko središte Dugo Selo. Na mjestu današnje zgrade suda nalazila se drvena kuća vlastelina Draškovića koju je općina uzela u najam za školske potrebe. Prostorija nije zadovoljavala, stoga je nakon godinu dana ili dvije preseljena u kuću braće Božun (danas trgovina “Šantić“). Prvi učitelj, koji je radio u obje škole, bio je Julije Ban. Do 1861. godine spominju se još Josip Antolković, Franjo Galić i Ðuro Žakić. Općina odlučuje da se sagradi nova zgrada jer stara više nije zadovoljavala potrebe. Građevni materijal, spremljen u udruzi Ðure Kokota, izgorio je u požaru 1856. godine. Gradnju nove škole preuzeo je poduzetnik Gold iz Ivanića 1857. godine i dovršio 1859. godine. U donjem dijelu zgrade trebao je biti općinski ured, a na katu školske prostorije. Općinski oci zaključuju da ove dvije djelatnosti ne mogu biti zajedno pa je kat srušen.

U novosagradenoj zgradi nastava se održavala od 1860. godine (danas stara škola u Zoricevoj 51). Ucitelj Jakov Černe dolazi u Dugo Selo 1861. godine i ostaje punu 31 godinu. Zaslužan je za razvoj voćarstva u mjestu i okolici. Zajedno s djecom uredio je školski vrt, voćnjak i cvjetnjak. Broj đaka za vrijeme njegova službovanja kretao se od 80 do 96. Škola je imala samo jednu učionicu. Zaslugom prozorskog župnika Josipa Zorića 1867. godine uređena je kapelica sv. Antuna. U dvorištu je 1869. godine podignuta gospodarska zgrada, a 1875. iskopan je i bunar. Dugo Selo u vrijeme Černea dobiva i željezničku prugu (1870. godine). Veliki potres 1880. godnie ostavio je na školskoj zgradi znatna oštećenja.

Broj đaka raste pa se kapelica preuređuje u učionicu. Nova učiteljica je Dragica Matković.

Bolesnog Černea mijenjao je Josip Boranić, koji ce nakon Černeove smrti ostati u Dugom selu do premještaja u Šestine 1901. godine. Učitelj Boranić nastavio je brigu o školskom okolišu, a zaslužan je i za osnivanje dobrovoljnog vatrogasnog društva 1893. godine. Učiteljicu Dragicu Matković naslijedila je Danica Žepic, a školske godine 1898./99. Milica Sokolić (radi do 1934.). Ostala je zapamćena kao savjesna i predana učiteljica.

Posjednik iz Dugog Sela Stjepan Obad preuzeo je gradnju još jedne školske zgrade 25. kolovoza 1899. godine. Zgrada je podignuta u školskom dvorištu, a imala je samo dvije učionice. Kako broj učenika raste, otvara se još jedno učiteljsko mjesto. 1900. godine dolazi Dragica Korbar, koja ostaje sljedećih 19 godina Dolaskom Grge Maračića, kao školskog upravitelja, otvara se četvrto učiteljsko mjesto na koje je postavljen Josp Tomičić. Nakon godinu dana zamijenio ga je učitelj i pisac pripovjedaka, crtica i putopisa Franjo Horvat–Kiš.

Broj đaka se povećava pa je sljedeće školske godine unajmljena jedna prostorija u kući trgovca Hirschlera (Zorićeva 30). Odlaskom učitelja i pisca Franje Horvata-Kiša, u proljece 1908. godine, dolazi učiteljica Beidinger.

Nakon upravitelja Benkovića (do ožujka 1909. godine) upraviteljsko mjesto preuzima Fran Arbes (do školske godine 1910./11.). Kao učitelji rade: Dragica Korbar, Milica Sokolić, Josip Lovašen, Izidor Gudel, Antun Leitner i Nikola Suzak (upravitelj 1910./11.).

Iz kuće trgovca Hirschlera krajem 1910. godine učiteljica je preseljena u kuću „Seljačke zadruge„ (današnja kuća Zvonimira Ivaka u Zorićevoj 78), gdje ostaje do 1. prosinca 1917. godine. Zatim je unajmljena jedna soba u kući kovača Stjepana Čanjevca (današnja kuća u Zorićevoj 19). Tu ostaje učionica do veljače 1928. godine. Nastava se od tada održava u dvije zgrade i u dvije smjene, a upravitelji su bili Nikola Suzak, Ivan Benković (vraća se 1911. godine i ostaje još 24 godine). Benković je zaslužan za razvoj voćarstva, u školi i Dugom selu, i pčelarstva. U početku službovanja osnovao je „Seljački pjevački zbor“, koji je prestao s radom njegovim odlaskom. Od 1921. godine pjevačko društvo djeluje pod imenom „Preporod“. Cijelo svoje službovanje u Dugom Selu, Benković je i zborovođa. U to vrijeme službuju: Antun Leitner (osnovao tamburaški zbor, radi 29 godina u Dugom Selu), Zlata Milojević (radi 23 godine), Olga Drakulić, Viktorija Zagotta, Stanislav Šepec, Anica Peičić, Marija Štefanac, Vladimir Molk, Josip Obad, Branko Šimec i Ljubica Tomičić.

Učitelja, upravitelja i zborovođu Ivana Benkovića naslijedio je 1936./37. godine Josip Obad (do rujna 1945. godine). Kao učiteljice rade: Ljubica Tomičić, Mariia Jekić, Dinka Dundić, Miroslava Cettolo, Maria Cepulo, Marija Žinić i Ljubica Sladojević.

Tijekom Drugog svjetskog rata nastava se održavala neredovito. U rujnu 1942. školske prostorije zauzela je njemačka tajna policija (Gestapo ) pa se nastava održavala na više mjesta: u zgradi Kotarskog suda (danas Zagrebačka 55), u zgradi Kotarske oblasti (Zagrebačka 62), u kućama Milana Gerbera i Stjepana Barilića. Nakon rata školske prostorije morale su se obnoviti jer su demolirane. Za upravitelja je u rujnu 1945. godine postavljen Dragutin Juraković. Učitelji u to vrijeme rade i u tečajevima za opismenjivanje.

Veliki korak naprijed u školstvu nakon Drugog svjetskog rata bilo je uvođenje obveznog sedmogodišnjeg školovanja. U školskoj godini 1946./47. zahvaljujući Dragutinu Jurakoviću, koji je prešao na dužnost kotarskog prosvjetnog instruktora, u Dugom selu počinje s radom sedmogodišnja škola. Jedan dio žitelja se odupirao produljenju školovanja smatrajući čitanje i pisanje dovoljnim znanjem za rad na selu. Većinu predmeta u višim razredima predavao je upravitelj Krešimir Ivačić te učitelji nižih razreda. Nedostatak nastavnih pomagala, udžbenika i školske lektire nije mogao zaustaviti želju da se djeci omogući bolje obrazovanje. Na početku uvođenja sedmogodišnjeg obrazovanja, bilo je 199 učenika. Kako se do 1948. godine broj povećao, unajmljena je nova prostorija u kući Matije Premužaka. Od školske godine 1949./50. više razrede u Dugom Selu polaze i učenici iz Božjakovine, Ostrne i Andrilovca. U školskom dvorištu gospodarska zgrada je preuređena za održavanje nastave: s jednom učionicom i zbornicom, a dograđena je i soba za upravitelja. Kao učitelji službovali su: Josip Obad, Marija Žinic, Anka Jurakovic, Marija Bjelobrk, dr. Ivan Jurjević (koji honorarno predaje ruski jezik), Ðurdica Kolic-Sopčić, Anica Tičac-Ančić, Božidar Obad, Marija Holjevac, Nada Obad, Pavao Jermić, Anka Jermić.

Novost u poslijeratnom radu škole je u uključivanje roditelja u odgojno-obrazovni proces u okviru Zajednice doma i škole (1946./47.) Dolaskom Belizara Božikovica za upravitelja (1949./50.) kvaliteta i kvantiteta znanja učenika je poboljšana. Ðačka knjižnica broji 778 knjiga, a nastavnička 602. Zalaganjem učitelja i učenika popunjene su sljedeće zbirke: kemijska, fizikalna, geografska, geometrijska, prirodopisna, zbirka za žive jezike i zbirka za tjelesni odgoj. Problemi nedostataka učionica, dvorane za tjelesni, kemijskog kabineta i dalje ostaju otvoreni, no povišen je kriterij ocjenjivanja što je rezultiralo većim znanjem učenika. Učenici su postizali lijepe rezultate u višim razredima zagrebačkih srednjih škola.

Školske godine 1950./51. kao neobvezan predmet uvodi se sviranje harmonike. Honorarna učiteljica Ana Crnić doprinijela je interesu za sviranje, a osnovan je i harmonikaški zbor koji je imao 8 harmonika. Učenici su svojim priredbama pribavili novac potreban za nabavku pribora za harmonikaški zbor.

Učitelji su vrlo predano radili na odgoju i obrazovanju djece, ali i na uvjeravanju roditelja djece nepolaznika da im omoguće nastavak školovanja i u višim razredima osnovne škole. Od školske godine 1950./51. postupno se uvodi osmogodišnje osnovno obrazovanje, a 1953./54. otvoren je osmi razred.

Požrtvovnost Belizara Božikovića rezultirala je ponovnim izborom za upravitelja 1952. godine. U teškim uvjetima, s puno odricanja, u to vrijeme radili su učitelji i nastavnici: Marija Bjelobrk, Božidar Obad, Marija Holjevac, Nada Obad, Pavao Jermić, Anka Jermić, Ljerka Sertić, Andelka Božiković, Slavko Miler, Ðurđa Kokot, Ruža Zebec, Ðuro Debeni, Jadranko Crnić, Renata Thaller, Ljubica Zisić, Nada Gostl, Blagoje Mandić i Lucija Berković.

Osim spomenutog harmonikaškog zbora s voditeljicom Anom Crnic, pri školi djeluje i pjevački zbor vođen nastavnicom Anđelkom Božiković, koja vrlo savjesno i s ljubavlju obavlja svoj posao. Izvođene su teške dvoglasne i troglasne skladbe, a nastavnica Božiković znala je svojim blagim glasom i izuzetnom upornošću utjecati na djecu da ih izvedu gotov savršeno. Vodila je i folklornu i baletnu skupinu. Belizar Božiković i Anđelka Božiković zaslužni su i za djelovanje Kulturno-umjetničkog društva „Preporod“, koje djeluje i danas. Belizaru Božikoviću možemo zahvaliti i na osnivanju društva „Naša djeca“, a mještanima na dobrovoljnom radu u obnavljanju zgrade u Velom Lošinju, koja je namijenjena ljetovanju dugoselske djece. Zahvaljujući volonterskom radu Dugoselaca ljetovalište radi do današnjih dana.

Godine 1953. obilježena je stogodišnjica rada škole u Dugom Selu. Učitelji i mještani zaslužni su za dugogodišnje djelovanje shvativši važnost odgoja i obrazovanja za tadašnje i buduće organizacije.

Zdenka Knežić, nast. povijesti i zemljopisa