Kako bi promovirali sigurno "surfanju" na Internetu i upozorili na moguće opasnosti pri otkrivanju osobnih podataka, voditelj i suradnici Agencije organizirali su literarni natječaj za osnovnoškolce Moja Fejs priča. Mnogi mladi spisatelji u dobi od 7 do 14 godina prijavili su se na ovaj ne sasvim običan natječaj. Naime, poznati dječji pisci Sanja Pilić, Želimir Hercigonja i Silvija Šesto napisali su nekoliko uvodnih rečenica priče, a učenici su imali zadatak napisati svoj poučan kraj. Napisano je čak 329 priča, a nagrađeno je njih 39.

Učenice Katarina Galić, 8. a, Lidija Levis, 8. c, Nicol Lučić, 8. a i Marija Grgošić, 8. a, poslale su svoje završetke priča, a među najbolje tri mlade spisateljice plasirala se Marija Grgošić te 1. veljače 2013.  primila nagradu u prostorijama hotela Panorama u Zagrebu.

Pročitajte dojmove učenice Marije Grgošić sa svečanog uručenja nagrada

Bila mi je velika čast nalaziti se među prvih tri. Nisam mogla vjerovati da se moja priča, odnosno moj završetak priče, toliko svidio stručnom žiriju. Jako sam se veselila odlasku u hotel Panorama u Zagrebu pored Doma sportova, gdje je organizirano svečano uručenje nagrada za najbolje literarne radove.

U petak, 1. veljače, školska knjižničarka Lada Grdan i ja uputile smo se na dodjelu nagrada. Obje smo bile veoma uzbuđene i nismo znale kakvo nas iskustvo čeka. Ljudi u ogromnoj zgrade hotela Panorama bili su prijateljski raspoloženi i beskrajno sretni. Profesorice, profesori i oni koji su došli u pratnji mladih učenika-spisatelja, bodrili su ih i čestitali ostalim.

Bili smo jako nestrpljivi i u iščekivanju. Tu nervozu ublažili su ambasadori privatnosti Tony Cetinski i Renata Sopek, kojima je bio zadatak uručiti nagradu pobjednicima. Uvodnu riječ vodio je gospodin Dubravko Bilić te prisutnima objasnio kako Agenciji za zaštitu osobnih podataka nije bilo u cilju promovirati pojedine internetske mreže, već upozoriti mlade na njihovu opasnost.

Netom prije uručivanja nagrada u prostoriji je vladala prava napetost i uzbuđenje. Kada sam napokon čula svoje ime, još sam više bila sretna jer su mi uručili specijalnu nagradu za jednu od najboljih priča. Lagala bih kad bih rekla da se i ja nisam bila nervozna. Knjižničarka Lada Grdan također se veselila mome uspjehu. Na kraju sam se fotografirala s Tonyjem Cetinskim i Renatom Sopek. Sva su se djeca iskreno veselila fotografiranju sa zvijezdama. Tim je događajem završilo moje novo predivno iskustvo. Drago mi je da sam dovršila priču Želimira Hercigonje Jezuš Kristuš…, i sveta Marija! te tako pomogla mnogima koji nisu svjesni da se opasnost krije ispod nevinog chatanja sa strancima.

                                                                                                                                         Marija Grgošić, 8.a

Želimir Hercigonja

JEZUŠ KRISTUŠ ..., I SVETA MARIJA!

13. je prosinca 2012.

               Zvrrrrrr.., zvrrrrr …. – reski se zvuk zvona oglasi na vratima stana Janković, jutrom, točno u 9 i 5 minuta.

Nitko nije otvorio, pa inspektorica Ana ponovi zvonjenje još jednom, ovaj put mnogo duže. U njenoj je pratnji bilo još dvoje policijskih službenika, plavokosa policajka, koja je imala kosu uredno svezanu u rep, i kolega joj, kratko podšišani policajac.

Iz unutrašnjosti stana začuju se koračaji, vrata se uskoro otvore, i na dovratku se ukaže lice neugledna proćelava čovjeka u ranim pedesetim godinama. Ugledavši troje policajaca, trznu se i zbunjeno oglasi.

               - Izvolite? – reče sa zamjetnim grčom i nelagodom u tanašnom mu glasu.

               - Gospodin Boris Janković? – upita ga lijepa inspektorica u ranim tridesetim, s dojmljivim smeđim očima.

               - Da – potvrdi on.

               - Inspektorica Ana Biočić iz Policijske uprave Zagrebačke - predstavi se ona prilično službeno, hladnim glasom.

               - Pa što…?? – promuca sad Janković.

               - Ovdje vam je nalog nadležnog suca o pretrazi vašeg stana – pokaže mu policajka službeni papir – ponijet ćemo svu vašu računalnu opremu, a vi ćete s nama poći na duži razgovor u policijsku postaju. Od ovog se trena smatrajte službeno uhićenim.

Smrtno bljedilo u trenu prekrije Borisovo lice i ne reče ni jednu-jedinu riječ.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

vratimo se sad dva dana unatrag …

dakle, 11. je prosinca 2012.

točno je sedam jutarnjih sati.

Mateja, lijepa trinaestogodišnjakinja, još sneno ustaje iz kreveta gdje ju je veoma nježno i obazrivo njena majka došla probuditi da krene u školu, koja joj počinje točno u 8 sati.

Polaznica je šestog be razreda Osnovne škole „Dr. Ivan Merz“, nedaleko Draškovićeve ulice, gdje s majkom živi u potkrovlju nevelikog stana koji je njena majka Franka naslijedila po smrti svoje majke Josipe.

 Njih dvije žive same, jer ih je Matejin otac, Ivan, napustio dok mu je kćeri bilo samo pet godina, i skrasio se u novom životu s nekom plavolikom kolegicom, koja se tada rastala od svoga muža s kojim je imala dvoje posve male djece. No, takav vam je život!

Ona i Matejin otac ljubovali su tada potajno već dvije godine. Franki je  Ivan neredovito plaćao sramotno malo novčano uzdržavanje za njihovo dijete, od samo pet stotina kuna. No, Franka ga ni na što nije prisiljavala, već je okrenula novu stranicu u svom životu i u potpunosti se posvetila svome voljenom djetetu. U tih dugih osam godina, imala je samo jednu kraću šestomjesečnu aferu s nekim razvedenim kolegom s posla, ali ni to nije potrajalo, jer je veza bila bazirana samo na „onim“ stvarima“. A to Franki nije odgovaralo pa je prekinula, i odlučila po tom pitanju biti potpuno sama.

Srce joj je plavilo radošću dok je Mateja iz škole donosila više-manje same petice, i sve je svoje snage i ljubav usmjerila u ispravan odgoj vlastita djeteta.

               - Jooooj!!! – kako je samo jutros tmurno vrijem! – reče Mateja bacivši pogled kroz prozor – uopće mi se ne ide u školu …

               - Bubač! – oslovi je sad mama nadimkom koji je dobila dok je još bila beba – obrazovanje je najbitnije u životu. Zar misliš poput mene jadne cijeli život rintati u Pan-Peku, za nikakve novce?!

               - Ma ne želim, znaš da inače volim školu, samo sam jutros nekako umorna. Eto, sad ću se časkom spremiti – reče, pa otrči u kupaonicu da se sredi za odlazak u školu.

Za dvadesetak je minuta već bila spremna za odlazak, a hitro je i pojela ukusni zajutrak da u školi ne bude gladna. Uze tešku, reklo bi se pretešku školsku torbu (e, ministre Jovanoviću!..., poduzmite već konačno nešto po pitanju preteških školskih torbi, i počnite štititi djecu i nejaka dječja leđa i kralježnice, a ne uvijek novca „gladne“ hrvatske nakladnike koji tiskaju brda bespotrebnih radnih bilježnica i kojekakvih školskih priručnika… op. a!), naprti je na svoja nježna leđa i krene k izlazu iz stana. Na dovratku, propne se na prstima nogu da dohvati majčino lice, snažno ju obgrli i s puno osjećaja dobro izljubi...

               - Volim te najviše na svijetu – dobaci mami i pohita niza stube do izlaza iz zgrade.

               - I ja tebe, Bubač - uzvrati joj mama.

Po Matejinom odlasku, Franka sjedne za kućno računalo i počne pregledavati kćerkin fejsbuk profil, jer bi to redovito činila, otprilike, jednom u dva tjedna. Kontrola, je , ipak, kontrola! Ponajprije su je zanimale fotke koje je izmjenjivala sa svojim vršnjacima na toj mega-popularnoj društvenoj mreži.

No, ovaj joj put za oko zapnu poruke nekog Marka, četrnaestogodišnjaka, koji, po svemu sudeći  nije polaznik Matejine škole, već je naznačio da ide u Osnovnu školu Matka Laginje u nedalekoj Laginjinoj ulici. To u Franki pobudi blagu sumnju, jer joj kćer nikad nije rekla da je upoznala nekog iz te škole, a kamoli da bi se s takvim dopisivala. Marko je na fotki bio iznimno lijep, reklo bi se, prelijep, a fotka je izgledala kao da ju je uradio netko tko se izvrsno razumije u svoj posao. On se s Matejom dopisivao već pet dana, a u zahtjevu za prihvaćanje prijateljstva naveo je da mu je neka Matejina prijateljica pričala o njoj, i da je napomenula da je izvrsna djevojčica, ali da je ne želi razotkriti.

Mateja je odmah, vjerojatno zbog njegove ljepote, prihvatila zahtjev za prijateljstvom na fejsbuku. Marko joj je potom pisao da je prelijepa cura, i da bi je molio da mu pošalje još svojih fotki, te mu je ona udovoljila i poslala još desetak svojih slika. Potom je upitao bi li mu poslala i neku svoju fotku s plaže, u badiću, pa mu je i taj put udovoljila. Zatim ju je pitao ima li snimljene i neke „slobodnije“ fotke svoga tijela, jer je postala učestala pojava kod tinejdžerica da stavljaju i takve „sličice“ na svoj profil. Tu ga je Mateja uljudno odbila, davši mu do znanja da je to, u toj njenoj dobi, neprimjereno i prerano.

Franka na mah zamijeti da joj je Markov jezični izričaj neprimjeren jednom četrnaestogodišnjaku; jezik je bio bogat i uljuđen, a rečenice neprimjereno pismene. Gledajući iznova Markovu fotku, zapazi da ima nešto u crtama lica svojstveno nordijskoj – sjevernjačkoj rasi, barem joj se tako činilo. Bio je plavook i plavokos, i pravilnih crta lica sa zavodljivim osmijehom, a fotke su mu bile vrhunske.

Nazove potom svoju ponajbolju prijateljicu Maju, profesionalnu fotografkinju, da navrati još dopodne kod nje na kavu, i da se popričaju, jer znala je da Maja taj tjedan radi popodne u foto ateljeu svoga oca. Maja odmah pristane, i već je za sat vremena bila kod Franke.

               - Bok, stara! – reče i izljubi Franku već na vratima – dugo se nismo vidjele.

               - Da, istina je, sad ćemo to nadoknaditi – uzvrati Franka.

Posjele su i počele piti već pripravljen topli kaveni napitak, a Franka joj na računalu pokaže kćerkin profil na fejsu.

               - Joooj, prelijepa je. Prelijepa! – izusti Maja.

               - A kako ti se sviđa ovaj lik? – upita je Franka i pokaže joj Markove fotke.

               - Ma mali je za čistu peticu, ali … - to reče, pa odjednom zastane.

               - Što, „ali“ ..?

               - Ovo su vrhunske fotke koje je snimio profesionalac, a klinci ne mogu uraditi takve, jer se u 99 % slučajeva slikaju sami sa svojim smartphoneima, koji nikako ne mogu polučiti tako sjajne rezultate! Ova je fotka najvjerojatnije skinuta s interneta, a ovaj je prelijepi klinac neki profesionalni model. A i crte mu lica nisu baš tipične za ovo podneblje.

               - Misliš??

               - Ne da mislim. Znam! – ustvrdi sigurno Maja.

               - Znači, netko se zafrkava s mojom Matejom? A znaš da su mu i poruke nevjerojatno dobre i pismene. Eto, čitaj! – reče, pa otvori njihov sadržaj.

               - Dala bih ruku u vatru da te riječi ne piše nedorasli klinac već netko drugi. Jesi li pomislila da iza tog, očito lažnog profila, krije netko puno stariji?

               - Pa jesam …, ali opet …, kako u to biti posve siguran?

               - Znaš što, napiši mu umjesto Mateje poruku i reci da si , ipak nadvladala sram, i da ćeš u kupaonici, kad mama ne bude doma, snimiti svoje obnažene grudi, pa čekaj kakva će mu biti reakcija.

Rečeno, učinjeno!

Franka odmah napiše takvu poruku i proslijedi je Marku.

Već za desetak minuta stigne joj oduševljena Markova povratna poruka.

„Bravo, Mateja! Prava si i napredna cura, i činiš prave postupke. Ako nije problem, molio bih te da si snimiš i obnaženi donji dio tijela. Prekrasna si i to bi me jako radovalo. Htio bih imati takvu curu! Pusa! Marko.“

„Učinit ću to već sutra …“  - poslale su mu povratnu poruku.

               - I? Što sad? – zapita Franka frendicu.

               - Ja bih na tvom mjestu odmah kontaktirala policiju, jer ovo je već krajnje sumnjivo i potencijalno opasno. Oni imaju specijalne timove koji provjeravaju sve takve sumnjive tipove, koji su najčešće seksualno nastrani predatori pa u virtualnom svijetu iskorištavaju dječju naivnost, a gdjekad, nažalost, i spolno koriste jadnu djecu.

Dobro su promislile, a potom okrenule policijski broj, te operateru rekle o čemu se radi. Nakon dva pogrešna prespajanja ipak dobe pravu osobu.

               - Ana Biočić, inspektorica, izvolite – začu se ugodan ženski glas iz slušalice.

               - Dobar dan. Franka Brigljević pri telefonu – predstavi se Matejina mama, a zatim potanko inspektorici objasni o kojem je problemu riječ. 

               - Mogu li odmah službeno navratiti do Vas? – zapita je inspektorica.

               - Samo izvolite, negdje do 13,oo sati sam kod kuće, jer radim u popodnevnoj smjeni.

Za pola sata troje je policijskih službenika bilo u Frankinom stanu. Uzeli su izjave, zabilježili s mreže sve što se trebalo zabilježiti. Nakon sat vremena ugodnog razgovora, inspektorica Ana zahvali se Franki.

               - Lijepo od vas da ste nas kontaktirali i zamolili za pomoć. Već pet godina radim na ovakvim stvarima, i mogu vam s velikom sigurnošću reći da se iza ovog, očito lažnog profila, krije nastrana odrasla muška osoba. Društvene su mreže pravi raj za te poremećene tipove. No, već za 24 sata sve će biti posve jasno pa ćemo vas o svemu izvijestiti. Do daljnjeg, nemojte ni vi, ni kćer kontaktirati s tim, navodnim Markom. A ja će preko vaše lozinke sve promptno ispitati. Zahvaljujem i doviđenja.

               - Eto, vidiš, što sam ti rekla – kaže Maja svojoj frendici Franki.

               - Dobro je da si mi pomogla da donesem jedinu ispravnu odluku – uzvrati joj Franka.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

13. je prosinca 2012.

vraćamo se sad iznova na početak priče

Odjednom, usne umirovljenog nastavnika tehničkog odgoja koji je pred dvije godine otišao u invalidsku mirovinu, počnu nekontrolirano podrhtavati, a noge mu snažno zaklecaju.

               - Jeste li dobro? – zapita ga obazrivo inspektorica.

               - Pamtim i bolje dane – na jedvite jade promuca on.

               - Molio bih čašu vode i jedan normabel koji je na kuhinjskom stolu – zamoli on jedva čujnim glasom, i odmah mu bi udovoljeno.

Za dvadesetak minuta sva je računalna oprema iz stana bila pokupljena, te je policija povela gospodina Jankovića do auta koji ih je čekao ispred zgrade. Sa dvanaestog kata novozagrebačke „mamutice“, najveće zagrebačke zgrade izgrađene u Travnom, časkom su se liftom spustili do prizemlja.

Na izlazu iz zgrade zamalo se sudare sa susjedom Matildom, Borisovom susjedom, s istog mu kata. Ugledavši policiju kako vodi gospodina Jankovića, reče:

               - Pobogu, sused…, kaj se događa?!

Janković joj ne izusti ni riječ, već je šutke gledao u pod. Matilda tad zapazi policijske lisičine na njegovim rukama i sa strašnim iznenađenjem doslovno viknu:

               - Jezuš Kristuš…, i sveta Marija! – te zapanjena izraza lica ostade ukopana na mjestu sa širom otvorenim ustima od silne nevjerice.

„Pa kaj je bogček skrivil?“, mišljaše ona u sebi, ne znajući za strašnu i mračnu stranu njegove naravi.

Posjeli su Jankovića u policijski auto koji ih je pred zgradom čekao upaljen s treperavim plavim svjetlima koja su brzo klizila po svjetlosnom nosaču na krovu službenog vozila, i odjurili put Heinzelove ulice gdje je bilo sjedište policijskog ureda inspektorice Ane...

Nastavak Marije Grgošić, 8. a

13. prosinca 2012.

- Hajd' izlaz' van! - grubo je izgovorio nizak i pjegav dječak na čijem se licu još vide tragovi puberteta. Bio je obučen u plavo, skupo i dva broja preveliko odijelo. Kažu, policajac je.

- Gospodine Jankoviću, slijedite me. – strogim, ali u isto vrijeme nježnim je glasom odvratila inspektorica Ana Biočić. Borisu J. činilo se kao da svakim treptajem guta sve veću knedlu. – Ta što je ovo- pomisli.

-Gospodine Janković, imamo nekoliko pitanja za vas. S obzirom da ste glavni osumnjičeni za pedofiliju, morali smo vas prisilno privesti.

- Ja, ja…ta ja nemam ništa s ovim vašim idiotarijama!

- Gospodine! Smirite se inače ću pozvati osiguranje!- u dahu uzvrati inspektorica Biočić.- Dakle, krećemo s prvim pitanjem. Priznajete ili poričete da imate lažan Facebook profil?

- Priznajem- posramljeno odvrati gospodin Janković.

-Priznajete ili poričete da ste se dopisivali s djevojčicom Matejom Brigljević?

-Priznajem.

- Pa kako onda „nemaš veze s našim idiotarijama“, idiote jedan bolesni!- žustro i s trunkom želje da ubije starog perverznjaka odgovori mali pjegavi policajac.

- Ušutkajte patuljka! - sad već iziritirano odgovara Boris Janković.

Kao da u tom razgovoru nije prisustvovala, inspektorica Ana Biočić nastavi:

- Gospodine Jankoviću, jeste li tražili nage fotografije maloljetne Mateje Briljević?

- Jesam, gospođo inspektor, jesam.- pokoreno uzvraća Janković.

Glasom punim ogorčenja, inspektorica je izgovorila svoje posljednje pitanje u novootvorenom slučaju Janković-Briljević: - Gospodine Jankoviću, što ste htjeli postići tekstualnim razgovorima na lažnom Facebook profilu sa maloljetnicom?

Trenutak šutnje u maloj prostoriji za ispitivanje trajao je vječno. Gospodin Janković pogledao se u ogledalo koje je zauzimalo trećinu zida (služilo je da osobe u drugoj prostoriji vide što se događa u ovoj, a da pritom osobe u ovoj prostoriji ne vide ljude kroz ogledalo), popravio je pramen sjede kose te uz još minutu razmišljanja rekao je: -Želim razgovarati sa svojim odvjetnikom.

13. prosinca 2012. ( navečer)

-Hej mamice!- Mateja je radosno otvorila vrata mamine spavaće sobe. Franka je šćućureno ležala na krevetu i što smirenje rekla:-Bubač, moramo razgovarati.

-Okej. Kaj te muči?- zbunjeno je i u isto vrijeme veselo zacvrkutala je Mateia.

- Ljubavi, nemoj mi zamjeriti. To radim svaka dva tjedna. Radim, hm, „reviziju“ tvog Facebook profila. Odnosno, čitam što pišeš, radiš, s kim se dopisuješ kakve slike stavljaš i to… Znaš,  kao pravi i odgovoran roditelj. Ovaj se put stvarno pokazalo mudrim moje „čeprkanje“ po tvojoj privatnosti.-Franka se ugrizla za usnicu.- Zlato, znaš…- započela je.

- Ne, ne znaš! Što si ti umišljaš? Otkud ti pravo da visiš na mom profilu? Zašto to uopće radiš? Ne mogu  vjerovati da me provjeravaš.- sva u žaru derala se Mateja. Iz očiju joj je izbijao bijes. Poželjela je uništiti svaku stvar u kući. Na cijelom svijetu.

- Mateja!Marko, zgodan dečko, je oronuli starac koji čeka takve naivne djevojčice poput tebe.

- Što? O čemu ti to?- ljutnja je u Matejinim splasnula i pretvorila se u strah.

15. prosinca 2012.

Komešanje se u sudnici svakom sekundom pojačavalo. Za jednim stolom su sjedile Matejina majka i najbolja odvjetnica u gradu. Odvjetnica Jurić se potiho došaptavala s gospođom Frankom koja se svakim trenutkom sve više tresla od nervoze, a s čela joj se cijedio hladan znoj. Za drugim su stolom sjedili neki oronuli odvjetnik visokog čela i jako pribijenim naočalama uz nos. Bio je čista suprotnost gospođi Jurić koja je bila mlada, vitka sa usklađenim odjelom. Pored tog starog odvjetnika sjedio je još stariji čovjek.  Predstavljao se da mu je ime Marko. Gospođa Brigljević bi ga najradije zatukla svojom visokom potpeticom.

-Mir u sudnici!-glasno je izjavio mladi sudac, a potom  i lupio čekićem o stol.

Prva je izlagala gospođa Jurić. Nakon nje se vršilo ispitivanje Mateje, a nakon nje je bio na redu gospodin Kovačić koji je zbilja, po svemu sudeći, bio najgori odvjetnik ikad. Gospodinu sucu sve se ovo činilo nekako besmisleno jer je, iako nije imao mnogo iskustva, osjećao je da neki dio ove priče nedostaje. Njegovu je sumnju  potvrdila inspektorica Ana Biočić kada je uletjela u sudnicu.

-Cijenjeni gospodine suče! Imala sam osjećaj da ovdje nešto ne valja. Oprostite što ovako upadam ali gospodin Janković nije imao lažan profil.

Sada je u sudnici vladala prava buka.

-Mir u sudnici! - uzviknuo je sudac. – Ta što to govorite, gospođo Biočić? Pojasnite mi.

-Boris Janković štiti nekoga. Štiti osobu zbog koje je čak spreman otići u zatvor. Štiti svog sina.

15. prosinca 2012. (sat vremena nakon stanke)

Gospodin Janković tužno je pognuo glavu, rukama pokrio glavu i počeo plakati. Gospođa Brigljević čvrsto je zagrlila svoju kćer.

-Gospodine Jankoviću, tko je vaš sin?- upita sudac osumnjičenog.

Tišina kao u grobu. Nitko nije odgovarao.

-Neću dopustiti da mi sin ide u zatvor!- zagrmio je Boris.

-Bez brige, oče! Pusti ti meni sve u ruke.- svi pogledi bili su upućeni zgodnom tridesetogodišnjaku u zadnjem redu kojeg je Mateja već poznala.

-To si ti, gade jedan! Ubit ću te, kunem se.- Franka je već bila na nogama. Nije mogla vjerovati da je kćerin „opsjedatelj“ njezin bivši ljubavnik.

-Mala je ista ti!- zavodnički i ujedno pokvaren osmijeh razvukao mu se licem.

- Što se događa?- sudac zabrinuto upita inspektoricu Biočić.

-Cijenjeni gospodine suče-inspektorica nastavi-ovaj tridesetogodišnjak je pedofil koji je zamalo ubio Mateju Brigljević. On je sin umirovljenika Borisa Jankovića i bivši ljubavnik gospođe Brigljević. Ovim smo slučajem zatvorili nekoliko prošlogodišnjim nezavršenih slučajeva jer je ovaj čovjek, koji se skriva pod Facebook-imenom Marko, ubojica maloljetnih djevojčica u dobi od 12 do 16 godina točka. Pravo mu je ime Miro Janković.

- Ha-ha bravo inspektorice Biočić! Da napomenem, za ovaj vam je zaključak trebalo gotovo godinu dana. Napredni ste.- uz podsmjeh odvrati Miro.

- Odvedite ga!-naredio je sudac.- Jezuš Kristuš! Ovakvo nešto nisam nikad vidio!

17. prosinca 2012.

-Mamice? Jesi sigurna da bi bilo najbolje da se preselimo?

- Da, bubač. Sigurna sam. Daj mi vjeruj koji put! - mama je nježnom laktom gurnula Mateju u rebro. Mateja se nasmiješila

- Dobro, mama. Ti uvijek imaš pravo i hvala ti zbog toga.

Marija Grgošič, 8.a