Natjecanje se održava u organizaciji ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i Agencije za odgoj i obrazovanje, a domaćin natjecanja bila je Turističko-ugostiteljska škola Antona Štifanića, koja je ugostila ukupno 182 najbolja učenika iz cijele Hrvatske  koji su se natjecali u šest kategorija: sedmi i osmi razredi osnovne škole i sva četiri razreda srednje škole.

Čestitamo Sari Anđeli i njezinoj mentorici na velikome uspjehu!

U nastavku možete pročitati Sarine dojmove iz Poreča.

CRTICA IZ POREČA

Na put smo krenuli ujutro 23. travnja. Oko 14 sati stigli smo u osunčani Poreč, u hotel delfin. Hotel je smješten u prirodni, okružen šumom i morem. Plaža se nalazila u neposrednoj blizini hotela, a cijelim se područjem širio miris mora koji podsjeća na ljeto i praznike. No, vrlo sam dobro znala da nisam na praznicima. Svugdje se osjećao natjecateljski duh i trema.

Prvi smo dan proveli šećući plažom i povremeno zavirujući u svoje bilješke kako bismo utvrdili svoje znanje. Navečer je bilo svečano otvaranje natjecanja. Svi su govorili kako su svi koji su plasirani na Državno natjecanje zapravo pobjednici te da je samo to da se nalazimo na u Poreču natječući se na državnoj razini velik uspjeh. Možda su nas time htjeli smiriti, možda ohrabriti, no uspjeli su nas samo dodatno zaplašiti i pobuditi u nama još jaču želju za pobjedom.

U utorak, 24. travnja, na dan pisanja testa svanulo je oblačno i kišovito jutro. Kiša baš i ne donosi sreću na dan natjecanja, uglavnom je uzrokovala loše raspoloženje i hladnoću. Nakon doručka u hotelu uputili smo se u srednju školu u kojoj smo trebali pisati test. Škola je bila nekako tamna i siva, sa željeznim vratima učionica i uskim hodnicima koji su sada bili puni nestrpljivih natjecatelja. Ušli smo u učionicu i vrata su se zatvorila.

Svih nas trideset sedmaša bilo je sjedilo u istoj prostoriji u potpunoj tišini. Vjerojatno smo svi u glavama po posljednji put ponavljali gradivo nadajući se sreći na testu. A ne mogu svi imati sreću, uvijek će netko biti prvi, ali netko mora biti i zadnji. Dali su nam testove i počeli smo pisati. Sat i pol. 90 minuta. Vrlo, vrlo dugačkih 90 minuta.

Nije bilo jako teško, bilo je sasvim očekivano teško, budući da se radi o državnoj razini natjecanja. Rješavala sam zadatak po zadatak (bilo ih je 38). Kad sam napokon završila, predala sam test i izašla iz učionice. Nije mi bilo važno hoću li biti zadnja ili prva, samo mi je bilo drago da je to završilo. Kiša se tijekom dana smirila i otišli smo u obilazak Poreča. Lijep grad, ali nekako naš i više zanimalo gdje kupiti najbolji sladoled, nego da razgledavamo znamenitosti.

Navečer je bila objava rezultata. Sedmo mjesto. To je dobro. Ja sam bila zadovoljna. Nisam zadnja, nisam prva. Sasvim zadovoljavajući rezultat. Te smo večeri ostali dugo budni, ali nismo se baš zabavljali. Sjedila sam u sobi i slušala glazbu s prijateljicom koju sam upoznala dan prije (da, tako brzo ljude nazovem svojim prijateljima).

U srijedu, 25. travnja, bio je dan odlaska. Otišli smo na dodjelu zahvalnica, pohvalnica i nagrada. Ponovno je bio sunčan dan i otišli smo u šetnju. Povratak doma bio je oko 14 sati. Bila sam sretna što se vraćam, ali mislim da je boravak u Poreču lijepa uspomena. Bila je tu trema zbog natjecanja, kiša, ne baš najbolji hotel, ali svidjelo mi se. Barem je hrana bila ukusna.

Državno je natjecanje zanimljivo iskustvo, ipak nemaju svi priliku sudjelovati na njemu. Na natjecanju nije važno pobijediti, nego sudjelovati. I zabaviti se, upoznati nove ljude i doživjeti nešto zanimljivo. Ovaj je boravak u Poreču sve te uvjete ispunio i sigurna sam da se isplati truditi.

Sara Anđela Perić, 7.c