2. nagrada u likovnom stvaralaštvu: Lucija Šegović (2. a), mentorica Marija Sekur Harcet

Zmajeva garaža

2. nagrada u književnom stvaralaštvu: Mara Markovanović (8. d), mentorica Ivana Budimčić

DJEVA S DNA DUNAVA

            Sjedim na obali nesvjesna prvih kapi kiše i krošanja što se svlače tiho i nevoljko. Jesen je na Dunavu. Tiha i tmurna poput mojih misli. Šum vode ispunjava ih i ti, lijepa i snažna kao onog dana kad si me napustila.

***

            U Šarengradu bijaše ljeto, ptice su pjevale, a slatka je dunavska voda veselo šumila reflektirajući poslijepodnevnu svjetlost. Nas dvije igrale smo se na obali kao i svakog dana. Oduvijek si me vukla da se igramo na Dunavu.

Svojoj si lutkici u plavoj haljini nadjenula ime Aisha, a ja svojoj tamnokosoj princezi Liza.

 „Neka danas budu super junakinje“, rekla si oduševljeno.

„Može! Moja će imati moć letenja!“ složila sam se.

„A, daj! Može li Aisha letjeti? Liza neka bude super snažna!“

„U redu, ali onda idući put ja biram“, bila sam pomirljiva kao i uvijek s tobom.

Naše super junakinje trebale su nemoćnu žrtvu i bacila si svoga plišanog medvjedića visoko u krošnju vrbe što se nadvila nad rijekom. Zaglavio je na nama nedokučivoj grani i pokušale smo ga spustiti gađajući ga oblucima s obale. Nježno si smirivala uznemirenu obitelj medvjedića, a ja sam skakala visoko zamišljajući kako obaram svjetski rekord u skoku u vis, no uspijevala sam dohvatiti samo najniže grane. Odjednom, u pomoć je doletjela Aisha. Letjela je hitro, ali bacila si je presnažno. Preletjela je stablo i sletjela u Dunav. Prije nego što sam te uspjela zaustaviti, za njom si uskočila kako bi ju spasila.

Zbunjeno sam gledala kako se smiruje voda i čekala te. Nisi izlazila pa sam prestrašeno otrčala kući. Naše obitelji i susjedi smjesta su sišli na Dunav, a meni su naredili da ostanem kući.

„Ali, mama, kad Ela izroni želim biti tamo. Moramo se nastaviti igrati!“ protestirala sam, ali ipak ostala u svojoj sobi popravljajući Lizinu kosu.

Bila sam sama u sobi satima, a kad su se roditelji vratili, nježno su mi pokušali prenijeti najstrašniju vijest. Nisam htjela vjerovati u to. Od tada sam te svakoga dana čekala na obali. To je ozbiljno zabrinulo moje roditelje i jednoga dana napustili smo Šarengrad.

***

Danas, nakon toliko godina, ponovno sjedim na našemu mjestu uz rijeku. Još uvijek te čekam i ne znam to objasniti ni sebi ni svojim psiholozima. Još uvijek si moja najbolja prijateljica.

Posljednjih me noći u snovima dozivaš natrag u naš gradić, naš gradić koji više nije onako šaren kakvim ga pamtim. Sunce ne dopire do rijeke i ptice su tihe. Suze mi teku niz lice dok se, po tko zna koji put, krivim jer te nisam spriječila da zaroniš u bezdan Dunava.

Odjednom začujem šušanj iz grmlja. Jedan je ludi dio moga srca pomislio da si to ti, da si izronila i da si se vratila, no zdrav mi razum govori da bježim. Prije nego što sam uspjela ustati, ispred mene se pojavi stvorenje… jezivo, zlo stvorenje nalik niskom, izboranom čovjeku. Na kozjim se nogama zatrči prema meni, a duga mu brada zavijori poput plašta. Sjetim se da mi je baka pričala legende o vodenim duhovima s Dunava koji su uživali gledajući ljude kako nestaju u dubinama, a onda ih činili svojim robovima ili jednostavno puštali da umru. Pokušam pobjeći, ali bila sam nedovoljno brza. Zgrabio me i povukao u Dunav, sve dublje i dublje u ponor ove, za mene proklete, rijeke.

U ušima mi se stvarao pritisak, a pluća su mi se stezala ne dajući mi da udahnem vodu.  Mlatila sam nogama oko sebe, ali njegov je stisak bio jak. Gubila sam snagu spremna na najgore. Stvor me odjednom pusti i ostavi me samu na dnu Dunava, bez zraka, bez snage, bez nade. Dok sam gubila svijest, ugledam sjenu na mjesečini. Bila je to sirena sjajnoga repa, blijede puti i duge kose. Nešto me u njoj podsjetilo na tebe. Ona me uzme za ruke i povuče prema površini...

            Budim se opet na našem mjestu na obali i sve što osjećam je bol. Je li sve ovo bio samo san, izmišljotina moje podsvijesti?! Teško da je tako jer mokra sam i kosa mi je puna mulja i dunavskih trava.

 „Možda je najbolje da odem kući… i nazovem svog psihologa”, pomislila sam, ali pogled mi zaustavi lutkica u blatu. Pored nje ležao je komadić mokrog papira.

Aisha? U istoj plavoj haljinici kao onoga dana.

„Ali, to je nemoguće…“, odjekivalo mi je mislima dok sam ju podizala.  

Podignem i papir iz blata. Bio je ispisan krupnim dječjim rukopisom.

Maro, nisi ti kriva. Dunav me oduvijek zvao.

Tu je moj dom i moj jedini svijet. Molim te, čuvaj Aishu i moju tajnu.

Smirena, okrenula sam se prema Dunavu. Zeleni riblji rep nestao je u nedokučivim dubinama. Začuo se pjev ptica.

Ana Križić (1. d), mentorica Aleksandra Vajzović-Carić

Meduza kod frizera

Monika Ivaniš (3. e), mentorica Marina Perković

Zmajeva Garaža

Marta Križić (3. e), mentorica Marina Perković

Meduza kod frizera

Katarina Križić (5. d), mentorica Aleksandra Vajzović-Carić

Gljive sv(i)jetložderke

Marija Ešegović (8. a), mentorica Darija Sever

Djeva s dna Dunava

Jutro. Zrake sunca nježno se probijaju kroz gusto zeleno granje. Jedan mlad naočit dečko kreće se šumom putem uz rijeku. Gazio je po travi još mokroj od rose i u nosnice mu se uvukao miris mahovine. Bilo je toplo i vlažan povjetarac milovao mu je lice. Bilo je tako spokojno. Tišinu je narušavalo samo tiho zujanje.

Sunce se dizalo sve više na bistrome nebu  kada mu je nešto u vodi privuklo pozornost. Bilo je to sablasno bijelo svjetlo. Gotovo kao da je iz dubine dolazilo bliže prema mirnoj površini rijeke. Pomislio je da mu se priviđa, ali svjetlo je bivalo sve jače. Stao je kao ukopan ugledavši prekrasnu djevojku kako izlazi iz Dunava. Oh, kako li je samo bila lijepa! Kosa joj je bila svijetla i pahuljasta kao da je načinjena od snijega, imala je blijed ten i bijelu haljinu golih leđa koja joj je sezala do poda. Sve je na njoj bilo bijelo. Sve, osim rumenih obraza i očiju modrih kao voda iz koje je izašla. Izgledala je tako krhko, takom nestvarno. Kako se samo nježno kretala među cvijećem, kao da se boji da bi ga mogla oštetiti. Njezina je kosa na ranome suncu izgledala isprepletena biserima. Očarano je zurio u nju. Nije bio u stanju razmišljati, govoriti, ništa doli gledati je. Na njezinim je usnama titrao osmijeh. Blagim je prstima dirala svaki list koji joj je pogled uhvatio. Gledala je oko sebe kao da šumu nije vidjela godinama. A onda joj je pogled pao na njega. Oblio ga je znoj. Osjećao se prazno. Kao da mu njezin pogled dotiče dušu. Tih par sekundi trajalo je kao cijela vječnost. A onda se nasmijala. Bio je to tako divan zvuk. Pružila mu je svoju bijelu ruku. On, koji je još uvijek bio u stanju razmišljati, prihvatio ju je bez oklijevanja. Imala je tako lagan korak. Vodila ga je kroz šumu kao da ga oduvijek poznaje. Svaka se riječ koju je kanio izustiti činila suvišnom.  Njegova bijela dunavska djeva! Htio je da ovaj trenutak traje zauvijek. Da je nikad ne napusti.

Kada su se zaustavili i sjeli na livadu, upitao ju je je li uistinu stvarna ili je sve to samo lijep san koji je usnuo pod drvećem. Nasmijala se i primila njegovu ruku. „Stvarna sam“,  rekla je. „Zbilja sam ovdje, ali me ne možeš vidjeti često.“ Oči su joj se punile suzama dok je to govorila. Njene duboke, lijepe, staklene oči. „Iz dubine rijeke smijem izaći samo kada sunce na nebu poljubi mjesec.“ I doista, kada je podigao pogled, na nebu su istovremeno bili i sunce i mjesec. „Kako? Kako se to dogodilo?“ upitao je. Oborila je pogled. „Vile. Previše sam im se približila. Otkrila sam mnogo, mnogo toga. Nisam slutila opasnost iza toga. Nisam mislila da je toliko važno. One su me, iz straha da bi njihove tajne mogla odati  svijetu koji za to nije smio znati, začarale.“  Jedna joj je suza potekla niz rumeni obraz.                                  „Nedostaje mi, sve mi nedostaje. Toliko čeznem za svime što sam morala ostaviti. Čeznem za suncem, za cvijećem, za ljudima, za nadom. Treba mi nada. Ako je izgubim, neću više moći izdržati u toj tami.“ Kako je bila nježna! U njemu je sve gorjelo. U glavi su mu samo odzvanjale njezine riječi. Ne, nije ju volio. Nemoguće je zavoljeti nekoga u tako kratkome vremenu. A ipak, dok je sjedila tu pred njim u zelenoj travi, dok je gledao njezinu bijelu kosu… Ne opisuju li pjesnici taj osjećaj koji mu je žario tijelom kao ljubav?! Oh, kako ga je boljela tuga u njezinim očima! Kada bi joj barem mogao pomoći. Kada bi joj barem mogao reći nešto da je utješi. Trudio se pronaći riječi, ali uzalud. Srce je bilo nijemo, ma koliko se jezik trudio dati mu glasa. Nije bilo izlaza. Znao je to. Znao je da se s vilama ne smije nagoditi. Znao je sve što se o njima govorilo po selu. Znao je da je ona pogrešno postupila što im se toliko približila. Sve je to znao, a ipak mu se srce paralo od pomisli koliko se dugo ona već utapa u dubini ne gledajući ništa doli tih vila. Morao je pokušati unatoč opasnosti! Možda joj uspje pružiti barem tračak nade. Možda. Sudbina joj je ionako već ispunjena tamom.

Odlučio je pregovarati. Zazvao je vile njihovim imenom i to ih je rasrdilo, ali su prestale zujati i počele slušati. Govorio je vješto, slovima je preo mrežu kojom će izbaviti svoju djevojku. Znao je koliko je to opasno, igra s vatrom. Bio je dovoljan jedan trenutak neopreznosti kako bi sve propalo. Možda bi bilo još gore nego što je sad. Govorio je i govorio, gotovo ih je uvjerio, ali onda… Pogrešne riječi! Sve je bilo uništeno. Sve. Vile su se razbjesnile. Shvatile su da ih je pokušao zavarati, da je pokušao ugušiti njihovu čaroliju. Ponovno su zujale toliko jako da mu se vrtjelo u glavi. Čvrsto je stiskao djevojčinu ruku. Uzalud. Bilo je izgubljeno. Vile su je okružile i odvukle u rijeku. Opirala se bezuspješno. Tiho je jecala dok se on uporno borio protiv onih za koje je znao da ih ne može pobijediti. Vile su je već odvukle duboko. A zatim je potpuno nestala. Zauvijek.

Više se ništa nije čulo. Ostavila ga je samog u toj naizgled spokojnoj šumi. Sve je opet bilo jednako mirno. Opet je osjetio miris mahovine. Njegovim se tijelom polako prelijevao nemir. Osjećao ga je tako bolno, probadao ga je kao mač. Oko njega je bilo tiho. Tako tiho. Tako nepodnošljivo tiho…