«Gdje je nečeg manje, probudi se u nama više, što se na tren čini izgubljeno, uzdigne se gdje je neuništivo.»

Dragi učenici, roditelji i učitelji OŠ Josipa Zorića,

na kraju jedne ovako teške godine (ne ponovila se), povratkom u školu kao da smo  žurili sve propušteno nadoknaditi te nismo imali vremena sa svima se pogledati u oči, nasmijati se, rukovati se,... kako su te sitnice odjednom postale nedostupne, a tako potrebite.

Školska godina je bila teška, poput debele, nerazumljive knjige, ispisane malim sitnim slovima, često i hijeroglifima koje treba dešifrirati... no, uspjeli smo zatvoriti tu knjigu i iskreno nikada je ne želimo više otvoriti, neka ostane na polici života kao podsjetnik na teške periode života svih nas.

Svima je bilo teško - djeci, roditeljima, ali i učiteljima. Svi smo u jednom trenutku bili zaustavljeni. Djeca u trenutku odrastanja, igre, smijeha, prve ljubavi. Roditelji da budu samo roditelji, preuzevši i ulogu učitelja, a učitelji su bili zaustavljeni u onom što vole – podučavanju, odgajanju, tješenju, podršci,...

Stoga dragi učenici,

znam da vam je u početku bio zabavno, drugačije, jer vi promjene volite, ali s vremenom ste shvatili da u tome nema ljepote, a ona ljepota koja je vama važna bili su vaši prijatelji i vaši učitelji kako ste nam poslije kazivali.  I vi ste tako jako nedostajali školi. Bez vas je bila tako prazna, nijema, njenim hodnicima je odjekivala tišina umjesto vaše graje, smijeha, vaših priča i svakodnevne gužve vas 863 posebno za nju važna učenika. Koliko ste nedostajali učiteljima to su vam prenijeli kada ste se vratili. Mali ste i teško je razumjeti da se ne smijemo dodirnuti, zagrliti, raditi što nam se čini prirodno, ali i to se uči biti strpljiv, discipliniran i odgovoran.

Nadam se da su to roditelji i bližnji radili jer ljubavi, podrške i pažnje nikada ne može biti previše.

Vašim povratkom u školu, vas 453, škola je oživjela, postala važna, glasna, bučna s nekim drugim pravilima i nekom ozbiljnijom, odgovornijom djecom.

Nikada neću zaboraviti prvi dan povratka i vaša ozbiljna lica, širom otvorene oči koje su tražile od nas odraslih ohrabrenje, podršku, zaštitu... Trebalo vam je vremena da se opustite i ponovo budete ono što trebate biti - samo djeca!

Hvala, što ste izdržali sve ovo i što ste odgovorni i posebni svatko od vas...odmorite se, igrajte, rastite, poštujte i čuvajte svoje bližnje, a sve što nismo naučili, hoćemo. Vidimo se u novoj školskoj godini s vašim osmijehom koji je nama nagrada.

Dragi osmaši...

Otišli ste nekako tiho, nečujno, nismo imali priliku zapamtiti vašu ozbiljnost zadnjih dana, vaše zadnje simpatije, druženja... Pred vama je novi početak, vjerujemo u vas i znamo da ste dovoljno hrabri, odvažni i da ćete dati sve od sebe da ostvarite svoje snove. Vjerujemo da ćete uspjeti i raditi ono što želite isto onako kako su vas učitelji podučavali, s ljubavlju onoga što ćete radite, jer ni jedan posao bez ljubavi neće imati snagu ni moć.

Vaša stara škola vas otpušta i uvijek će za vas imati otvorena vrata. Sretno!

Dragi roditelji,

hvala što ste bili dobri roditelji i što ste se trudili nadomjestiti svojoj djeci učitelje, što nije bilo lako jer ste se morali boriti i s ostvarivanjem egzistencije, posebno u nekim specifičnim profesijama. Grlite, ljubite svoju djecu, budite im snažna podrška i dobar primjer, vi ste njihovo ogledalo, gledaju vas i oponašaju. Pripremajte ih oprezno i odgovorno za buduća vremena ma kakva ona bila.

I nadalje cijenite svoje učitelje i uvažavajte njihov trud i rad.

Na kraju ništa manje važno dragi moji učitelji,

vrlo dobro znam da vam nije bilo lako, i znam da ste mogli birati da bi vaš izbor bio vaši učenici ispred vas, oči u oči.

Ali brzinom svjetlosti, nespremni za ono što ste morali raditi, s onim što učitelji imaju u sebi, a to je ljubav prema svojim učenicima i podučavanju, snalazili ste se najbolje što ste mogli i znali, ne štedeći svoje vrijeme, često zanemarajući sebe i sve oko sebe, kako bi učenicima prenijeli znanje, bili podrška i učili ih kako dalje.

Hvala vam za to!

Hvala svim dobrim ljudima koji su nas pratili i ohrabrivali, izražavali brigu i podršku, kao i svaka pohvala imala je svoju neprocjenjivo vrijednost.

Što nas sve čeka i što će biti dalje, nitko ne zna...ali ono što sigurno znamo da smo tu jedni za druge i da imamo međusobnu podrške.

Hvala, i čuvajmo se i živimo odgovorno i dostojanstveno čovjeka!

Ravnateljica OŠ Josipa Zorića, Mara Mamuza