Prvo mjesto posjeta moje skupine bilo je „Groblje tenkova“, tj. Trpinjska cesta na kojoj su u vrijeme obrane Vukovara hrvatski branitelji vrlo slabim naoružanjem uspjeli uništiti na stotine tenkova i oklopnih vozila. U tamošnjem muzeju najuočljiviji mi je bio zid-valjak s imenima poginulih branitelja. Tamo smo slušali riječi Siniše Glavaševića, stradaloga vukovarskog novinara, koje su bile pune nade i brige za grad i ljude, ali i riječi tadašnjih agresorskih političara koje su bile pune mržnje… Meni to nije jasno: Kako netko može tako mrziti? To mi je bilo u tom trenutku najgore i bila sam vrlo ljuta.

Sljedeće mjesto koje me je  jako potreslo bila je „Vukovarska bolnica“. Prije samoga ulaska, profesori i vodiči zamolili su nas da ne budemo glasni. Prvo smo gledali film o doktorici Vesni Bosanac i tadašnjim pacijentima, a zatim smo krenuli podrumskim hodnicima u kojima su za vrijeme napada na Vukovar bili smješteni ranjeni, bolesni, starci, djeca… Ne mogu opisati osjećaj koji sam imala dok sam hodala tim hodnicima. Na pločicama su napisana imena ljudi koji su nakon pada Vukovara iz bolnice odvezeni na Ovčaru i tamo streljani te imena ljudi za kojima se i dandanas traga… U stropu iznad hodnika velika je rupa. To je mjesto pada jedne od ogromnih bombi koja je probila sve iznad… Bilo mi je strašno. U podrumskim prostorijama je vrlo vjerno pomoću lutaka prikazano kako su pacijenti bili smješteni, kako su im bili teški uvjeti… To me sve jako rastužilo i potreslo. Čuli smo da je najmlađe stradalo dijete imalo tek šest mjeseci… Ne želim o tome razmišljati…

Na Memorijalnom groblju prvo se uoči visoki brončani spomenik čiji otvori stvaraju križ u kojem gori vječni plamen. Iza njega nalaze se bijeli križevi, njih 938. Među njima ističu se dva: najmlađe i najstarije žrtve: šestomjesečnoga djeteta i starice od 104 godine…

Spomen područje Ovčara. Hangar u kojem su zarobljenici iz vukovarske bolnice mučeni i ubijeni. Na zidovima su slike onih koji su tamo poginuli, ubijeni. Na sredini je svijeća koja se vrti u krug s imenima žrtava. Na mjestu masovne grobnice je crni spomenik  u kojem je isklesana ptica kroz koju se vide okolna polja… Bilo mi je mučno sve to gledati, ali znala sam da moram …

Osim spomen područja koja obilježavaju stradanje Vukovara u vrijeme Domovinskoga rata posjetili smo i Muzej grada Vukovara te Muzej vučedolske kulture gdje smo vidjeli pradavnu i davnu prošlost ovoga grada heroja.

Prije povratka održan je kviz za sve škole koje su ta dva dana sudjelovale u projektu. Tijek kviza bio je vrlo napet, ali na kraju smo se mi radovali jer smo pobijedili: Sara Habečić i Ivan Stanušić, učenici OŠ Josipa Zorića iz Dugog Sela bili su pobjednici!

Zahvalna sam ljudima koji su dali svoj život za nas da budemo sretni i da uživamo u životu. Vukovar ću pamtiti do kraja života i nikada ga neću zaboraviti. Ponovno razmišljam o riječima Siniše Glavaševića pa njemu u počast završavam ovako: Grad je sve vrijeme bio u nama. I sad je, ali skriven… Nadam se da je sada i ubuduće mukama po Vukovaru uistinu kraj…

Antonija Pavić, 8. d