Film „Tko pjeva, zlo ne misli“ snimljen je prema romanu Vjekoslava Majera „Iz dnevnika malog Perice“, a režirao ga je Krešo Golik. U njegovom se filmu, koji je ujedno bio i jedan od najuspješnijih filmova u hrvatskoj povijesti, spominju glavni likovi Majerovog romana kao što su: Franjo Majetić u ulozi Peričinog oca Franje, Mirjana Bahanec-Vidović u ulozi majke Ane, Relja Bašić u ulozi gospodina Fulira, Mia Oremović u ulozi tete Mine i Tomislav Žganec u glavnoj ulozi Perice Šafraneka. Glumci su mi se jako svidjeli, a pogotovo gluma Tomislava Žganeca kojemu je tada bilo manje od 12 godina i koji je imao velikog talenta u sebi da bi mogao tako uvjerljivo glumiti svoju ulogu. Također mi se svidjela gluma Mie Oremović, čiji mi se naglasak kajkavskog narječja najviše svidio, i koja mi je bila jedna od najuvjerljivijih glumaca u filmu. Uživala sam gledajući kako je Franjo Majetić na sve moguće načine pokušavao otići k Žnidaršiću te kasnije opravdati zašto se vratio kući pijan.

Radnja se odvijala početkom tridesetih godina dvadesetog stoljeća, a mjesto radnje bio je Zagreb, uglavnom na Gornjem gradu. Film se odvijao prema Peričinom dnevniku koji je trajao 7 dana. Nakon svakoga dana pojavila se slika s nazivom dana u tjednu koji je slijedio. Najsmješnije scene bile su mi kada se Peričin otac Franjo Šafranek nekoliko puta napio te kako je ženi htio dokazati da je trijezan pa je pokušao stajati na jednoj nozi što je dokazalo da je ipak bio pijan. Također mi se svidjela situacija u kojoj se Peričin otac htio pohvaliti kako je pametan poput gospodina Fulira te je počeo pričati kako je pročitao jednu knjigu o nastanku čovjeka, međutim nije joj znao ime.

Film mi se jako svidio zato što su glumci pričali na kajkavskom narječju koje je dalo jedan poseban ugođaj filmu, zato što je sniman u prošlosti pa sam mogla vidjeti kako je današnji Zagreb izgledao prije 80 godina, kako su se ljudi odijevali i kako su se ponašali. Uspoređujući film s knjigom, osobno mi se više svidio film jer sam mogla vidjeti sve ono što je bilo opisano u knjizi i bolje usporediti današnje vrijeme s tadašnjim vremenom.

Magdalena Đunđuš, 7. a