izvještava: Emanuel Peponi Pintar, 8. a

U četvrtak, 24. rujna 2026., učenici osmih razreda naše škole u pratnji svojih razrednica i asistenata, posjetili su zagrebačko Gradsko kazalište Trešnja. Tamo su pogledali predstavu Mitomanija, koja je pokušala na neobičan način povezati grčku mitologiju sa svijetom u kojem danas živimo.

Mitomanija se temelji na poznatim grčkim mitovima, ali ih ne prikazuje na klasičan način. Umjesto da prikazuje bogove kao davne i ozbiljne likove iz udžbenika, oni su likovi koji predstavljaju odraz današnjeg društva. Iako su živjeli na Olimpu, imaju probleme slične običnim smrtnicima, želju za moći, slavom, pažnjom i kontrolom.

Isticala se ideja Pandore kao svojevrsnog prototipa umjetne inteligencije. To je dobar način da se stari mit poveže s nečim što nam je danas blisko. Pandora je privlačna i korisna, ali istovremeno potencijalno opasna. Slično je i s umjetnom inteligencijom: može nam pomoći u mnogim stvarima, ali pitanje je znamo li uvijek što radimo kada joj prepustimo dio svojih zadataka i odluka.

Pokušaj spajanja mitologije s današnjim životom došao je kroz likove najada kao pripadnica alfa generacije koje prate trendove i TikTok.

Glazba i gluma

Jedan od najboljih dijelova predstave bila je glazba. Glumci su pjevali, plesali i svirali različite instrumente. Na pozornici su se mogle čuti klavijature, gitara, bas-gitara, bubnjevi, klarinet, saksofon i flauta. Zbog toga je predstava često više podsjećala na mjuzikl nego na klasičnu dramsku predstavu.

Glazba uživo davala je predstavi posebnu energiju. Bilo je zanimljivo gledati glumce koji istodobno glume, pjevaju, plešu i sviraju. To nije jednostavno pred punom dvoranom.

Gluma je bila vrlo dinamična i često pretjerana. Glumci su mijenjali uloge, raspoloženja i način govora. Ipak, upravo je ta velika količina likova ponekad bila i problem. Bilo ih je toliko da se nije uvijek bilo lako snaći tko je tko, pogotovo za nekoga tko nije poznavatelj grčke mitologije.

Scenografija i kostimi

Scenografija i kostimi nisu pokušavali prikazati potpuno realističnu antičku Grčku, što se dobro uklopilo u cijelu ideju predstave. Na pozornici su se spojili elementi staroga i novoga, baš kao što su se u priči spojili antički mitovi i suvremeni elementi.

Kostimi su pomagali razlikovati likove i naglašavali su njihove osobnosti. Nisu djelovali kao pokušaj da se napravi povijesno savršena rekonstrukcija, nego kao moderna interpretacija grčke mitologije. To je dobar izbor jer bi predstava vjerojatno izgubila dio svoje zanimljivosti da su svi likovi izgledali kao da su upravo izašli iz muzeja antičke Grčke.

Što je bilo više, a što manje uspješno

Zanimljivo je što predstava ne prepričava iznova poznate mitove. Pokušala ih je povezati sa stvarnosti današnjeg čovjeka kroz teme poput umjetne inteligencije, društvenih mreža, pohlepe, potrebe za moći i straha od nepoznatoga.

Glazba i ples su veliki plus ove predstave, zbog čega je djelovala puno življe i suvremenije.

Ipak, nije sve bilo jednako dobro. Predstava je ponekad bila pretrpana. U njoj ima mnogo likova, mitova, poruka, pjesama i suvremenih fora. Zbog toga se neke zanimljive ideje nisu stigle dovoljno razviti. Ponekad se dobiva osjećaj da predstava želi reći toliko toga, ali bi joj dobro došlo malo manje sadržaja, a malo više vremena za pojedine važne trenutke.

Nekim je učenicima prema kraju počela padati koncentracija. Predstava traje sat i pol, što samo po sebi nije predugo, ali zbog velikog broja događaja i stalnog tempa ponekad je bilo teško pratiti sve. Ukratko, nije bilo dosadno zato što se ništa nije događalo, nego gotovo suprotno, događalo se puno toga odjednom, a ponekad je smetalo i pretjerivanje u grimasi i glumi likova.

Dojam

Iako predstava ima slabijih trenutaka, njezina je najveća vrijednost možda u tome što pokazuje da grčka mitologija nije samo nešto što učimo iz udžbenika. I danas imamo svoje „bogove“, svoje heroje, svoja čudovišta i kutije koje ne bismo trebali otvarati.

Nekada su ljudi strahovali od gnjeva bogova, a danas više strahujemo od toga što će se dogoditi ako umjetna inteligencija postane pametnija nego što smo očekivali. Nekada su ljudi željeli naklonost bogova, a danas žele lajkove i pratitelje. Promijenilo se puno toga, ali čovjek očito nije baš toliko evoluirao koliko voli misliti.

Na kraju se može zaključiti da je Mitomanija bila zanimljivo i drugačije kazališno iskustvo. Nije savršena i ponekad u pokušaju da bude duhovita, moderna i poučna u isto vrijeme, izgubi se u tom obilju i zazvuči cringe.

Ako dublje analiziramo, predstave nosi vrijednu poruku, da nije problem u tome što imamo nove tehnologije, nego u tome što još uvijek imamo iste stare ljudske slabosti. Pandora je otvorila svoju kutiju prije nekoliko tisuća godina, a mi još uvijek nismo naučili vladati nemanima koje su izašle.

Ubrzo su se analize rasplinule, autobusi su vratili pred školu ošamućene učenike, u stvarnost gdje se trebalo suočiti s još nekoliko sati nastave.

Emanuel Peponi Pintar, 8. a

(izvor fotografije: mojzagreb.info)