izvještavaju: Mia Latinović, 6. a, i Paula Samaržija, 8. c

Ovogodišnja županijska smotra LiDraNo 2026 održana je u srijedu, 25. veljače 2026. godine, u Osnovnoj školi Maksimilijana Vanke u Kupljenovu. Našu su školu predstavljala četiri učenika i četiri mentorice, sudjelujući u trima kategorijama: literarnom stvaralaštvu, novinarskom stvaralaštvu i pojedinačnim dramsko-scenskim nastupima.

U kategoriji literarnog stvaralaštva sudjelovao je Emanuel Peponi Pintar (7. a) s pjesmom Riff (mentorica Darija Sever) te je predložen za državnu razinu smotre. U istoj kategoriji nastupili su i Paula Samaržija (8. c) s proznim tekstom Mi nismo izgubljeni, samo imamo loš GPS (mentorica Marijana Balšić) te Tin Budimčić (5. d) s pjesmom Jesen (mentorica Dragana Radovan Marković).

U kategoriji novinarskog stvaralaštva ponovno je sudjelovao Emanuel Peponi Pintar, ovoga puta s intervjuom s Domagojem Jakopovićem Ribafishem Plivati kroz život – s osmijehom (mentorica Dragana Radovan Marković). I u toj je kategoriji Emanuel predložen za državnu razinu smotre.

U kategoriji pojedinačnih dramsko-scenskih nastupa sudjelovala je Mia Latinović (6. a), koja je izvela monolog Ptica u meni leti kamo hoće autorice Sare Lundberg (mentorica Ivana Mijatović). Njezin je nastup također predložen za državnu razinu.

Svi učenici i mentori više su nego zadovoljni ostvarenim rezultatima i nastupima. Predloženim učenicima želimo puno sreće i uspjeha u daljnjem krugu smotre, a nadamo se da će njihovi uspjesi potaknuti i druge učenike na pisanje, glumu i novinarski rad.

U nastavku pročitajte literarne radove Tina Budimčića i Paule Samaržije s kojima su sudjelovali na županijskoj Smotri.

Jesen

Vjetar terminator,

palim radijator.

Škola – aligator,

Svaki dan kalkulator.

Pala prva kiša

Smočila poljskog miša.

Ova jesen žuta

dovela lišće

do svakog kuta.

Čim vidim veleoblak,

diže mi se tlak.

I dolazi zima,

zubatom suncu zub se klima.

„Ovo je kraj!“ kaže papagaj.

Tin Budimčić, 5. d

Mi nismo izgubljeni, samo imamo loš GPS

                U početku je bilo jednostavno: mi smo se vozili, a netko drugi držao je volan. Put je imao smjer, a cilj je bio jasna točka na karti. No, negdje usput, vozač je nestao. Ostali smo na raskrižju okruženi nejasnim znakovima koji pokazuju na sve strane. Cilj je postajao sve mutniji što smo mu se više približavali, kao da se pomiče zajedno s nama. 

                Gledajući kartu, shvatiš da ima beskonačan broj puteva. A što više gledaš, sve ti se više čini da tvoj cilj nije zapravo tvoj. Svakim korakom raste sumnja da možda idemo u krivom smjeru. Svi nam pokazuju put, ali nitko ne pruža kartu stvarnosti. Roditelji kažu: “Idi desno”, dok profesori tvrde da skrenemo lijevo. Influenceri nam nude “najkraći put do uspjeha”, ali na kraju dana i dalje stojimo na istom mjestu. Nije problem što ne znamo kuda, nego što nas vodi dvanaest glasova odjednom. GPS kaže da za 200 metara skrenemo u budućnost. Ali kako da krenemo u budućnost, kad još ne znamo gdje smo? U srednjoj školi već se polako počne gubiti signal, a kad nam treba odluka, baterija je uvijek prazna.

                Na kraju dana ne tražimo savršen put, već onaj koji možemo nazvati svojim. I ako se jednom ispostavi da smo pogriješili, to ne znači da smo izgubljeni – samo smo živjeli.

Paula Samaržija, 8. c