Županijska Smotra LiDraNo 2025., odnosno okrugli stolovi za literarno, novinarsko i dramsko stvaralaštvo održani su u petak, 7. ožujka 2025., u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica u organizaciji Osnovne škole Velika Mlaka.
Našu su školu predstavljali učenici šestih i osmih razreda u kategorijama samostalnoga novinarskog rada, školskog lista i literarnog stvaralaštva te su u svim kategorijama, u oštroj konkurenciji, predloženi na državnu razinu Smotre.
Literarno stvaralaštvo
Emanuel Peponi Pintar, 6. a – Voljena moja buduća, mentorica Darija Sever
Novinarski izraz
Emanuel Peponi Pintar, 6. a – intervju Budi iskren prema maloj iskri u sebi, mentorica Ivana Mijatović
školski list Joško – učenice urednice Petra Marjanović, 8. e, i Korina Pervan, 8. e, mentorica Dragana Radovan Marković
Osim učenika predloženih za moguće sudjelovanje na državnoj Smotri, na županijskom je LiDraNu 2025. sudjelovala i učenica Tia Pranić, 8. b, s izvrsnom pričom Neobičan susret, koju vam donosimo u nastavku. Njezina je mentorica Katarina Popić.
Čestitamo svim učenicima i mentorima na sudjelovanju, a puno uspjeha našim novinarima i literatu želimo u selekciji za državnu razinu Smotre!
NEOČEKIVANI SUSRET
„Požuri se! Mi krećemo bez tebe!“ vikao mi je bratić David.
“Gotova sam, čemu tolika žurba?” rekla sam zadihano.
Danas idemo baki. David nije previše oduševljen odlascima baki otkad je djed umro. Prošlo je već pet mjeseci, a jedva sam ga nagovorila da ide sa mnom jer mu je teško. David i djed su bili jako bliski, ali ja mu želim pomoći da krene dalje.
„Saro, krećemo!“ zvala me teta Mina iz auta.
Mina je mamina sestra. Živi blizu nas i svaki dan dolazi k nama na kavu. Opsjednuta je križaljkama. Baka živi u raju, barem taku teta Mina kaže. Ispred njene kuće je veliko jezero, a sve je puno cvijeća i drveća.
„Stigli smo!“ Zagrlila sam baku koja nas je jedva dočekala i odmah uputila za stol, jer, zna se da se kod bake najbolje jede.
Odnijeli smo stvari na gornji kat koji je baka nedavno preuredila. Iz moje sobe se pružao predivan pogled. Kroz prozor se vidjelo divno jezero, vrbe, klupica i jedna mala drvena koliba ispred jezera u koju nitko nije ulazio jer je bila stara i mogla se urušiti svake sekunde.
„Hajde, ručak se hladi!“ vikao mi je David.
Zakoračila sam prema vratima kada je svjetiljka pored kreveta počela treperiti. Na zidu iznad svjetiljke pisali su nekakvi brojevi. „740529“, pročitala sam, a tada je David ušao u sobu i čudno me pogledao.
„Vidiš li ovo na zidu?“ upitala sam.
„Jesi li ti dobro? Nema ničega na zidu.“ Odmahnuo je rukom i otišao.
„Vidim li to samo ja?“ zapitala sam se i zapisala brojeve u bilježnicu.
Otišla sam u blagovaonicu i sjela za stol. Nisam slušala o čemu se razgovara.
Svjetlo na lusteru zatreperilo je, a na plafonu su se pojavilo 7, K.
„Saro, teta Mina te pitala nešto!“ povukao me David za ruku. „Aha, nego što nije u redu sa svjetlima?“ pitala sam.
„Znala sam da sam uzela previše žute žarulje kada sam renovirala kuću“, uzdahnula je baka.
Trenutno mislim da nisam pri sebi. Pričinjavaju mi se brojevi i svjetla. Ostala sam zamišljeno sjediti, odsutna mislima.
Poslije ručka pomogla sam baki pospremiti stol, teta Mina se bacila na rješavanje križaljke, a David je uključio televiziju i upalio dokumentarac o životinjama. U tom trenutku zatreperila je lampa pored televizije i na zidu se prikazalo 0, L. Skočila sam i otrčala do sobe, uzela bilježnicu i zapisala nova slova i brojeve.
„Ovo postaje sve zanimljivije, ali malo me i plaši.“, pomislila sam.
Teta Mina, baka i David su se pogledavali, ali nitko ništa nije rekao. Nastavili su raditi sve što su do tada radili.
Zaspala sam i iznenada se probudila u četiri ujutro. Svjetlo je treperilo, a u bilježnici je pisalo 4, O.
Pokušala sam odgonetnuti što mi se to prikazuje. KOL… „Zašto samo ja to vidim? Što ako je to samo Davidova šala?“
Vratila sam se u krevet, no nisam mogla zaspati. Ujutro sam pospana sišla u blagovaonicu. „Oh, pa vidi tko se probudio!“ teta Mina se nasmiješila. Nije primijetila da me nešto muči.
„Dobro jutro, teta Mina“, rekla sam, ali nije me doživjela. Previše se usmjerila na križaljku.
Brzinski sam pojela i otišla sam u svoju sobu. U bilježnici je sada pisalo KOLI. „Što je to?“ rekla sam naglas.
„Koliba?“ rekao je David iza mojih leđa. Vrisnula sam! „Jesi li ti normalan, ne možeš mi se samo prikrasti iza leđa i plašiti me!“ Nažalost, David ima tu naviku odmalena.
„Htio sam ti samo reći da ćemo baka, mama i ja otići do trgovine.“
Ostajem sama, možda ću napokon shvatiti o čemu se radi s tim brojevima i slovima.
U bilježnici je sada pisalo koliba. Sva svjetla su treperila oko mene. Ustala sam se i pogledala u kolibu ispred jezera. Svjetlo u kolibi bilo je upaljeno. Izašla sam van i potrčala prema tamo iako me bilo strah. Morala sam saznati što se događa.
Lagano sam gurnula prašnjava vrata koja su zacviljela od starosti. Ušla sam, a iza mene se čulo kako su se vrata zalupila. Svjetiljka je pala na pod. Odjednom sve je stalo, mrtva tišina. Pogledala sam kroz mali prozorčić i vidjela da je pala noć. To je čudno jer je maloprije bilo jutro. Vrata su se lagano otvorila i ugledala sam nešto neočekivano, nešto nestvarno.
„Djede?“
Tia Pranjić, 8. b
mentorica: Katarina Popić
