izvještava: Emanuel Peponi Pintar, 7. a
U subotu, 25. listopada 2025., održana je završna svečanost 45. po redu Smotre dječjega kajkavskog pjesništva „Dragutin Domjanić“, koja se već od davne 1971. godine održava u Svetom Ivanu Zelini.
Našu je školu, pod vodstvom učiteljice hrvatskoga jezika Darije Sever, predstavio Emanuel Peponi Pintar, tada učenik 6. a razreda, čija je pjesma Veliju mi odabrana kao jedna od najuspješnijih i uvrštena u zbirku pjesama Smotre Poletela bum z vetrom.
U drugom dijelu natjecanja, u rujnu, učenici su likovnim radovima upotpunjavali zbirku i izložbu koja je predstavljena na završnoj svečanosti. Od dva Emanuelova likovna rada, oba su odabrana za izložbu, a jedan je uvršten i u samu zbirku.
Značaj Smotre i kajkavske riječi
Smotra dječjega kajkavskog pjesništva „Dragutin Domjanić“ tradicionalna je manifestacija kojom se potiče i njeguje pjesnički izražaj učenika osnovnih škola iz kajkavskog govornog područja. Sudjeluju škole iz svih kajkavskih krajeva – od Gorskog kotara preko Zagreba, Prigorja i Zagorja pa sve do Međimurja i Podravine.
Pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija te Ministarstva znanosti i obrazovanja, Smotra se svake godine potvrđuje kao jedno od najznačajnijih dječjih pjesničkih susreta u Republici Hrvatskoj.
Naziv manifestacije čuva uspomenu na pjesnika Dragutina Domjanića, čije su kajkavske pjesme prožete nježnošću, toplinom i ljubavlju prema zavičaju. Njegova pjesma Kaj ostaje jedan od najprepoznatljivijih izraza toga osjećaja pripadnosti.
Brojke koje govore o uspjehu
Ove se godine odazvalo 74 škole, pristiglo je 339 pjesama, a 109 ih je uvršteno u zbirku.
U likovnom dijelu sudjelovali su učenici iz 25 škola s ukupno 95 radova; 52 su izložena na završnoj svečanosti, a 24 objavljena u zbirci.
Svečani program i istaknuti uzvanici
Manifestaciji su nazočile predstavnice gradske i županijske uprave i kulturnih institucija: dr. sc. Jadranka Dujić Frlan, pročelnica Upravnog odjela za kulturu, sport, tehničku kulturu i civilno društvo Zagrebačke županije, dr. med. Eva Jendriš Škrljak, gradonačelnica Svetog Ivana Zeline, kao i članice ocjenjivačkog suda: dr. sc. Božica Pažur, dr. med. Štefica Kamenarić, Valentina Šinjori, prof. hrvatskog jezika i književnosti te Vesna Bičak-Dananić, ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta Sv. Ivan Zelina.
U programu je predstavljena i kajkavsko-štokavska zbirka pjesama nedavno preminulog dr. sc. Ive Kalinskog Japa, japek, japica – Tata, tatek, tatica. Posebnu toplinu i dojmljivost programu dao je glas glumca Dubravka Sidora, koji je čitao odabrane pjesme.
U drugom dijelu programa, u Dvorani Kraluš, trideset i dvoje mladihautora predstavilo je svoje radove, uz glazbenu pratnju mladih glazbenika lokalne glazbene škole. Slijedilo je druženje i razgled izložbe.
Zašto je ovo važno?
Dolazimo iz Dugog Sela, iz kraja u kojem se, osim poštapalice kaj, danas sve rjeđe može čuti izvorni kajkavski govor. Jezik se pod raznim utjecajima mijenja i gubi na jasnoći. Hrvatski jezik općenito prolazi kroz određenu krizu: u školi učimo standardni jezik i spominjemo narječja, ali u svakodnevnom govoru i pismu prevladavaju skraćenice, tuđice i znakovi brzog digitalnog komuniciranja poput emotikona. To više nije samo odlika mladih, već postaje uobičajeno i među odraslima.
Bavljenje jezikom sve se više svodi na rad stručnjaka koji se njime bave profesionalno, dok se mnogi mire s mišlju da će naš jezik, kao i mnogi drugi, s vremenom izblijedjeti u globalnoj slici svijeta. U tom širem procesu narječja — a s njima i sva njihova ljepota, dubina i posebnost — već su dobrim dijelom izgubila bitku.
Zato su događanja poput Smotre iznimno važna. To su mjesta učenja, ponosa i čuvanja identiteta. Mjesta gdje mladi ne samo upoznaju nego i stvaraju svoj jezik — živi, iskreni, osobni. Naš je jezik bogata paleta dijalekata. To je blago koje čuvamo kao uspomene, drage ljude i dom.
Veliju mi
Veliju mi: „Budučnost te čaka,
mlad si još, niš’ ne znaš o človeku.“
„Vid’ ti, buš videl još svakaj,
život ti ni samo igra i mašta.“
A ja zrem gor v oblake,
pa se pitam – je l’ to baš tak, je l’ to vse?
Je l’ to zbila tak mora bit,
il’ još nekaj v srcu more se skrit?
Razmišlam o smehu, o ranoj mladosti,
kak mi je bilo lepo brez odgovornosti.
Mislim o zutra, o senjama, svemu,
i o jeseni kaj tiho vleče k menjemu.
Bum li nekaj važno propustil,
jer sam se z kumeki išel veseliti?
Trebal sam učiti, al lopta je zvala,
a školska torba je sama ostala.
Nis više mali, al’ još ni veliki,
nekak sam po sredi, ni dete, ni človek.
Imam senje, i brige, i pitanja sto,
a lopta i kumek su mi navek za to.
Još me vuče klupa, još kumek mi je drag,
dok mi veliju: „Glavu van z torbe, drag!“
Trebaš se bojat kaj sutra bu došlo,
živlenje je stvarno! Ni sam tak došlo.“
Plavice z puta prejdeju lake,
al’ one nutra, one su jake.
Kaj ak krivo zberem pa zgubim mir
i nestane zutra, kak zgubljeni vir?
Veliju: „Budi prav, budi jak i pošten.“
A ja si mislim – kak znaš kad si pošten?
Ak nema igre, ni smeha, ni raja,
kaj ti ostane? Sam prazna nadaja?
A onda mamica k meni stane,
v očima mir, kak sunce kad pane.
Zagrli me, ne veli na glas,
al’ srce razme – to bu moj spas.
„Sinek moj, nemoj se preveč bojati,
ni život nič ne zna skroz posložiti.
Al’ ak si sretan, nutri, z duše,
niš’ ti ni treba, ni zlato, ni kuše.
Budi svoj, i kad ostaneš sam,
i nemoj se plašit svakoga ‘kam’.
Svet ti je šaren, nek te ne straši,
nek ti srce zmeri put pokaži.
Ni moč, ni škuda, ni gram do grama
vse je to prazno ak fali ti mama.
A kad buš blizu, ne onom kaj blešti,
neg’ ljudima, onda buš znal kak to rešiti.
Možda buš vodil, a možda zgrešil,
al’ ak si pri človeku, ne buš pogrešil.
Sam nemoj zgubiti nutarnji sjaj,
to ti je dar. To si ti. To je tvoj kraj.“
Emanuel Peponi Pintar, 7. a
mentorica: učiteljica hrvatskoga jezika Darija Sever
