Učenici naše škole ostvarili su zapažen uspjeh na likovno-literarnom natječaju SFERICA 2025., tradicionalnom godišnjem natječaju Društva za znanstvenu fantastiku SFera.

Stela Šegović (2. c), pod mentorstvom učiteljice Marije Bićanić, osvojila je 1. nagradu za likovni rad na temu Dvorac koji luta svijetom. Ana Križić (3. d), pod mentorstvom učiteljice Aleksandre Vajzović-Carić, i Lucija Šegović (4. a), pod mentorstvom učiteljice Marije Sekur Harcet, nagrađene su 2. i 3. nagradom u kategoriji Tržnica zvjezdanih vrtova. U literarnom dijelu natječaja, Emanuel Peponi Pintar (6. a), pod mentrostvom učiteljice hrvatskoga jezika Darije Sever, osvojio je 1. nagradu za priču Lekcije za čarobnjaka s disleksijom.

U likovnom dijelu natječaja sudjelovala je i učenica Katarina Križić (7. a), pod mentorstvom učiteljice Aleksandre Vajzović-Carić, na temu Radionica malih strahova.

Ovogodišnji žiri činili su Bernarda Pintar Margan (voditeljica žirija), Paola Brodej, Jean Jerko Cukrov, mr. sc. Marina Gabelica, Jelena Janjić, Ana Jembrek, Sanja Kučić, Ana Milinović, Tihomir Macek, dr. Dalibor Perković i Ivan Šivak.

Svečana dodjela nagrada održat će se tijekom SFeraKona 2025. 10. svibnja 2025. u zgradi SEECEL kraj Velesajma, a nagrađeni likovni i literarni radovi bit će izloženi i objavljeni u specijalnom izdanju SFerinog fanzina Parsek.

Čestitamo svim nagrađenim učenicima i njihovim mentorima na izvrsnom uspjehu!

LEKCIJE ZA ČAROBNJAKA S DISLEKSIJOM

Krš! Krrrrc! Mrnjaouuuuuu! Strašna se buka prolomila širinom, visinom i dužinom mračnoga stubišta. 

„Clodhoperu, što si opet učinio?!“ zaurlao je stari Sage iz zapadne dvorane kad je kraj njega projurio izbezumljeni, bezrepi, sivi mačak.

„Ma ništa, učitelju, ništa! Ova ofucana mačka opet je umočila rep u pripravak koji sam mućkao za oblog od glutena.“

„Kakav oblog?!” zbunjeno vikne Sage dok se, gotovo trčeći, spuštao stepenicama u podrum iz kojeg se već počeo širiti nesnosan smrad paljevine i prljavih čarapa. Na podu ugleda sivi rep koji se još migoljio, a na smeđu mu se halju zalijepi plava žaba u paničnom pokušaju da spasi žive krakove.

„Clodhoperu, nesrećo trapava! Tvoje ništa će nas sve lansirati u bezvremene dimenzije!” „Učitelju, vjerujte mi, moja namjera je bila jasna i recept iz vaših spisa strogo sam pratio. Čaroliju sam izgovarao tri puta, kako ste me i učili, a onda je došla ta luda mačka i pokušala se okupati u mom pripravku…”

„Kakvu čaroliju?! Koji recept, koji spisi?! Nisi valjda uzeo moje spise koje sam ostavio na radnom stolu?”

„Pa jesam, učitelju. To su oni specijalni spisi koje ste za mene napravili jer one…”

„Ma ne, ne, ne, Clodhoperu!” prekine ga starac. „Uf, nisi ti kriv, jadniče nespretni. Kasno sam sinoć dovršavao čarolije i nisam vodio računa o tome da bi ti mogao doći prije mene pa ih nisam spremio na sigurno. Slušaj, moraš pažljivo pogledati koje spise uzimaš! Znaš da sam za tebe posebne napravio jer ti uvijek pogrešno sve izmućkaš.”

„Znam, učitelju, ali još mi nije jasno zašto je tome tako, ako točno pratim što piše.”

„Da! Mislim, ne! Što si uopće pokušavao iščarobirati?”

„Pa, učitelju, dugo ste već nemoćni, a nikad za sebe ne složite neki pripravak za jačanje ili… Želio sam napraviti  pripravak za regeneraciju i obloge za Vaše bolne noge. Pronašao sam recept za oblog od glutena…”

„Joj, kakvog glutena!“ prekine ga starac. „ Glina, g-l-i-n-a- mora biti! Krivo si pročitao… opet! Ah, pusti me da sjednem.” Umorni Sage odustane od daljnje vike, a plavi žabac sa Sageove halje sklizne i pretvori se u udobni naslonjač u koji utone Sageovo krhko tijelo.

„Slušaj me dobro, Clodhoperu. Ovako više neće ići. Pokušao sam ti olakšati i time ti napravio medvjeđu uslugu. Odsad ćemo drugačije. Ostavljam sve svoje druge poslove i moja misija si samo ti i tvoje naukovanje. Moje ćeš spise jednoga dana savršeno razumjeti, ali do tada moraš proći neka pripremna učenja. Prvo, pronađi onog nesretnog mačka i vrati mu rep. Evo ti svežnjić s čarolijom zacjeljivanja. To mu stavi i ništa ne govori. Možeš mu se samo ispričati. Istrči se malo šumom, a zatim se vrati i dobro odmori. Ranom zorom krećemo s prvom lekcijom.”

„Dobro, učitelju, učinit ću sve što treba, ali vi obećajte meni da ćete učiniti nešto za sebe, da bi vam bilo bolje.”

„Hoću, hoću…” umorno uzdahne Sage.

Uznemireni Clodhoper brzo je pronašao prestrašenog mačka koji se sklonio na rub livade. Jadnik je lizao ranu ne primijetivši svojega unesrećitelja. Clodhoper se sagnu, odmota svežnjić i u magičnom bljesku sjedini Sivka s njegovim repom, a onda ga primi u naručje i sjedne na meku mahovinu.

 „Oprosti mi, dlakavče, na nepažnji! Opet si stradao, a sve je moja krivica. Uvijek kad pomislim da moja fantastična ideja ne može imati manu, uspijem je dovesti do potpune katastrofe…“

Sivkov pogled pun suosjećanja i tiho predenje umire Clodhopera. Skladna melodija ptičjeg pjeva, isprekidana lupkanjem djetlića u tvrdu koru drveta,  do kraja odagna Clodhoperovu zabrinutost pa on veselo poskoči ispustivši zbunjenog, u meditaciju utonulog, Sivka. Potrči u smjeru šumskih zvukova, a Sivko klizećim korakom pođe za njim. Dugo su  tumarali i trčkarali šumom, obojica puni energije te nisu primijetili kad se prišuljao sumrak. Sovin duboki huk dâ im jasno upozorenje da je vrijeme da bića noći preuzmu šumu pa mladi čarobnjak i vjerni mu drug krenu natrag put čarobnjakova dvorca.

Sage se baš uspinjao uz škripave stube prema spavaonicama kad su njih dvojica banula u mračni hodnik kao propuhom doneseni.

„Malo se oduljilo, a?” prigovori starac.

„Oprostite, molim vas, pobjegao nam je dan”, odvrati Clodhoper dok je Sivko već grebao svoj udubljeni jastuk uz tinjajući kamin glavne sobe.

„Dobro je, idi sad leći dok ti nije i noć pobjegla. Ustajemo s prvim sunčevim zrakama.”

Jutarnja se magla zalijepila za livade dugo braneći suncu da se probije. Prvu pjesmu kosa presječe fazanov urlik, a jedna uporna sunčeva zraka prodre kroz odškrinut zastor Clodhoperove sobe i, udružena sa Sivkovim repom, prekine san mladog čarobnjaka poškakljavši ga po nosu.

„Aaapćiha! Bježi, mačko, zašto me opet gnjaviš! Upravo sam spravljao moćni napitak! Oh, to je bio san! Sage će se ljutiti, jutro je već! Hajde, Sivko, oblači se! Ne, ja se moram obući… Joj, joj, evo me, Sage, stižeeem!”

Clodhoper zakorači u zapadnu odaju, a korak mu se sledi pri pogledu na masivni drveni stol potpuno prekriven spisima i starim knjigama. Odjednom mu se ova prostrana prostorija učini još većom i srce mu se uspne u grlo. Sage je nestrpljivo lupkao po okviru svojih naočala naslonjen nad staru knjigu čije je goleme listove spretno listao.

„Kasniš!” neočekivano ispali preko padajućeg lista. Clodhoper kao pogođen zatetura unazad i padne na kvrgavi stolac koji se, i sam iznenađen, izmakne pa se mladac prospe koliko je dug i širok po drvenom podu. Sivko izbjegne prignječenje za zadnju dlaku repa.

„Ustaj, mladiću, zar se nisi naležao? Ovo su ozbiljne stvari! Lekcije koje ću ti dati iziskuju tvoju ozbiljnost i potpunu predanost!” Sageove su riječi rezale prašnjavi oblak koji se izdigao iz netom zalupljene knjige.

„Ovdje su spisi stari kao vrijeme, ali to sad nije važno. Važno je tvoje vrijeme koje si spreman odvojiti i korisno upotrijebiti jer nama sad predstoji samo učenje. Imam za tebe posebne lekcije i nema spravljanja pripravaka do daljnjeg.”

Clodhoperovo lice lagano se mijenjalo u nevjerici.

„Kako to mislite lekcije bez čarolija?! Mi smo čarobnjaci! Čarobnjak ne može biti bez čarolije!”

„Mladiću moj,“ odvrati Sage, „čarolija je i dalje tu. Ova čarolija kojom ćemo se sad pozabaviti zove se – čitanje.”

“Ne mislite valjda da je čitanje čarolija?”

„Baš tako, čitanje je čarolija, jedna od najdrevnijih. Ono što je zapisivano, mnogima je bila tajna – onima koji nisu poznavali čarolije pisanja i čitanja. Sad su te čarolije gotovo svima dostupne, ali se neki zbog različitih razloga ne koriste njima. Neki te čarolije ne žele, neki od čitanja bježe kao od najstrašnijih šumskih utvara. Neki pak tu čaroliju ne umiju svladati, slova im skaču i preskaču sama sebe, i zato je se klone, misle da nije moguće ovladati slovima i pisanim riječima. Znaš i sam da sam ti izradio slikovne upute, ali rijetko ih koristiš. Vrijedan si, znatiželjan, pametan i uporan, uzimao si moje spise, ali redovito si ih čitao pogrešno, a to je za nas čarobnjake opasno. Razumiješ li?”

„Razumijem, učitelju, učinit ću sve što treba da ovladam tom čarolijom.“ Clodhoper svuče svoj ogrtač, premota ga i stavi poda se, na kvrgavi stolčić.

„Zažmiri i započnimo”, reče Sage i obojica na nekoliko trenutaka utonu u potpunu tišinu, a strujanje zraka donese u sobu miris suhog drveta i ljubičica. Tada Sage počne čitati. Čitao je sporo, mirnim i izražajnim glasom. Clodhoper je njegove riječi čuo svim svojim osjetilima. Osjećao je napetost, znatiželju, radost i uzbuđenje slušajući ples rečenica koje su stvarale najljepše prizore u Clodhoperovoj mašti. Ne mogavši više u miru sjediti, želeći znati više i još brže, poskoči i priđe Sageu te zaviri u knjigu. Zasta, a pred očima mu zatitraju samo slova, ni traga bojama i avanturama o kojima je slušao. Paničan treperav uzdah otme se iz mladićevih lagano rastvorenih ustiju.

Sage presta čitati i primi Clodhoperovu ruku te reče: „U redu je, razumijem.”  Clodhoperov pogled i dalje je bio prikovan uz slova.

„Učitelju, opet se dogodilo. Kad god pogledam u slova, ona kao da me napadaju. Što mi je činiti?”

Sage ga toplo pogleda i reče: „To je naša sljedeća lekcija. Pomirit ćemo te s tim nestašnim slovima.” Obojica se nasmijaše, a Sivko ih podsjeti na svoju prisutnost srušivši uredno poslagane trupčiće uz kamin, što izazove još glasniji smijeh.

Podnevno je sunce već obilno kupalo prozore dvorca, u kojem su učitelj i njegov nestrpljivi učenik razmicali i listali brojne knjige na stolu birajući što će čitati, kad stari Sage napokon izdvoji jednu još stariju knjigu bajki i uputi Clodhopera kako da je počne čitati. “Važno je da čuješ što čitaš, izgovaraj glasove, spoji slova u riječ i tri puta ponovi, onda tek kreni dalje. Polako, imamo sve vrijeme svijeta. ”
Poduka je trajala do duboko u noć. Clodhoper je griješio na gotovo svakoj riječi. Kad bi i pročitao slova ispravno, spojivši ih u riječ, ona bi dobila pogrešno značenje. Sage je bio strpljiv i pun razumijevanja, svaki je put iznova ispravljao mladića i tumačio mu čaroliju svakog slova i riječi. Učenik je nakon brojnih ponavljanja, već klonuo, počeo gubiti glas kad mu učitelj napokon reče: „Dobro je, Clodhoperu, završit ćemo za danas. Odmori se i sutra ćemo nastaviti.”

Clodhoper je potpuno iscrpljen krenuo prema svojoj malenoj spavaonici posrnuvši preko Sivka koji mu se motao oko gležnjeva. Osjećao se poraženim i nije imao snage ni ukoriti mačka iako je ovaj to očekivao. Poput starog kaputa vukao se uz stepenice. Sage nije nalazio riječi utjehe pa samo naputi zbunjenog Sivka da ga u tišini slijedi i bude uz njega. Čim mu je glava dotakla jastuk, Clodhoper je utonuo u san koji mu se učini kraćim od treptaja.

Kroz prozor nepozvane uletješe zrake sunca novog dana koje mu bockavom svjetlinom rastvoriše nabrekle oči. Rukama je bezuspješno pokušavao razmaknuti koprenu svjetlosti, a onda je Sivkov rep došao upomoć zaklonivši Clodhoperove uspaničene zjenice.

             „Žabljih mi krakova, zar je već svanulo?! Mislio sam da me zmaj zakotrljao na svom vatrenom zubu…” izusti u naprasnom shvaćanju stvarnosti s pogledom na mačkovu preblizu izloženu stražnjicu. Napokon se dosjeti rukama zakriliti lice i trzne ramenima pokrivač zbacivši dlakavog spasitelja s postelje.

„Bježi, mačak! Evo idem, idem… samo polako, sve ću ja to stići”, odgovarao je u zamišljenom razgovoru Sageu dok je nespretno svlačio noćnu košulju i navlačio tuniku.  

„Clodhoperu, gdje je zapelo?! ” brže od starca stepenicama se penjalo prijekorno pitanje. „Nećemo stići!” reče kao da je sudjelovao u razgovoru za koji je Clodhoper mislio da ga je vodio sam, u svojoj glavi.

„Požuri s doručkom. Idem se spremiti pa ćemo poći do sela.”  Clodhoper, zatečen starčevim riječima, odluči ništa ne pitati i poslušno pohita. Sjuri se u blagovaonicu gdje ga dočeka poslužena, već hladna, bezukusna kaša. Srknuo ju je u jednom glasnom zalogaju i začas stajao na ulaznim vratima kada se Sage spustio dovikujući: „Sivko, dvorac je tvoj, pazi na njega dok se ne vratimo.”

Dok mu je starac prilazio, Clodhoper je razmišljao o tome koliko Sage voli svoj dom i kako se uopće ne može sjetiti kad ga je zadnji put napustio.

„Znam o čemu razmišljaš. Zbunjen si i misliš ‘Čega li se samo dosjetio ovaj starac kad je spreman udaljiti se iz udobnosti svoga doma?’ Pa da ti budem iskren, nije mi lako, ovo je moje utočište i sve što mi treba, tu je. Eh, gotovo sve… Vrijeme je da održim riječ koju sam ti dao. Ti si mi mladiću inspiracija i poticaj, tvoj silan trud od mene traži vitalnost kako bih ispunio svoju ulogu na tvom putu. Obećao sam ti da ću se pobrinuti za svoje zdravlje, a obećanja su jako važna. Riječ koju daješ, tvoja je čast. Čarobnjak bez časti ne može donositi magiju u ovaj svijet.“

Sage zalupi vratima koja se stope sa zidom i nestanu, a kad su odmakli tri koraka, Clodhoper se osvrnu i na mjestu čarobnjakova dvorca sad je stajao golemi hrapavi hrast.

„Idemo do moje stare poznanice, čarobnice, prijateljice. Ona je nekoć živjela ovdje nedaleko, ali pod stare dane nešto ju je obuzelo pa je luda baba odlučila malo putovati svjetovima i dimenzijama. A valjda kriza srednjih godina, hehe!” Sage se nasmiješi prisjećajući se svoje drage prijateljice.

Clodhoper je koračao uz staroga učitelja preplavljen osjećajem tihog uzbuđenja i nostalgije. Odlazak do sela u njemu je probudio nježna sjećanja. Posljednji je put tamo išao sa svojim starijim bratom po potrepštine za dvorac. Bilo je to prije puno zima. Clodhoper se radovao izletima s bratom jer je samo njega volio više od čarolija. Brat mu je bio discipliniran i talentiran mladi čarobnjak. Puno je i s lakoćom učio od Sagea koji se o njima brinuo još od kad im e majka zarana umrla. Clodhoperu je brat bio uzor i u svemu ga je, redovito bezuspješno, pokušavao imitirati. Uz njega se još više doimao poput nedoraslog trapavca koji nikad neće postati čarobnjakom. Vječito mu se motao oko nogu kao što se sad Clodhoperu mota Sivko. Tko zna je li ga to ponekad ljutilo. Ako i jest, nikada to nije pokazivao. Uvijek mu se radovao i strpljivo mu tumačio jednostavne čarolije te ga držao podalje od svega čime bi mogao ozlijediti sebe ili koga oko sebe. Često mu je brat čitao. Bilo je nešto posebno u njegovom glasu, sad tek shvaća. On je na poseban način vladao čarolijom o kojoj Sage govori – čarolijom čitanja. Uživao je u njegovu glasu i načinu kako bi oživio sve napisano, ali nelagodne osjećaje mu je stvarala vlastita nemogućnost da pročita i najjednostavnije tekstove. Kad je Sage jednog ranog proljeća bratu rekao da ga više nema čemu podučiti te da je vrijeme da pronađe svoj put, oprostio se od Clodhopera i starog čarobnjaka i zaputio u svijet. Clodhoper je razumio zašto njegov dragi brat mora poći, ali ga je to i neizmjerno rastužilo. Ipak, uvijek je s nestrpljenjem očekivao njegov posjet. Tko zna, možda na sljedećem susretu napokon Clodhoper bude u mogućnosti pokazati svom bratu kako je ovladao čarolijom. Možda onda dođe vrijeme da i sam krene u svijet da pronađe svoj put i širi čarolije.

Tako su Sage i Clodhoper putovali usukani u svojim tišinama i mislima. Zeleno-smeđe krajolike livada i šuma obrubljenih sivim kamenom planina, zamijenile su čistine, obrađena polja i sve gušće rasute malene kolibe. Kad su napokon stigli do sela, zapljusne ih more osjetilnih senzacija. Nevješto uroniše u bujicu ljudi, zvukova i mirisa koja ih je nosila kao koritom moćne rijeke sve do posljednje kuće u selu. Bila je to malena kućica još manjih prozora. Odgrnu zastor na ulazu i odmah ih usisa mrak prostora iz čijeg najdaljeg kuta sijevnu radosni osmijeh.

„Ma koga to moje oči vide?! Sage, stari prijatelju, zar si se toliko udaljio od kuće?! Mora da si se izgubio! Hahaha!”

 Tople ruke povukoše neočekivane goste iz tame u najmirišljaviji vrt koji je Clodhoper vidio u svom životu. Paunovi su ponosno i lijeno vukli svoje šareno perje uz raskošne grmove bilja, cvijeće je mirisalo do te mjere da se činilo da pjeva, a grlice su zaljubljeno gugutale u krošnjama procvalih voćki. Clodhoper i Sage izrone iz udivljenja i omamljenim pogledima stanu potražiti svoju staru domaćicu, no usred vrta stajala je mlada žena omotana osmijehom toplim poput najljepšeg sunčanog dana. Sage iznenađen poviče: „Bibi, pa to si ti! To divno lice moje mladosti nikad ne bih mogao zaboraviti! Vidim da nam imaš puno toga ispričati. Izgledaš kao da je za tebe vrijeme stalo još onda kad sam te zadnji put vidio pod mekom krošnjom topole.“ Bibi se zarumeni i srdačno pokaže gdje da sjednu i uskoro se vrt dodatno oboji njihovim pričama i smijehom.

Nekoliko sati kasnije Sage se uozbilji i ispriča Bibi zašto su njegov učenik i on došli do nje: „Bibi moja, nedostaje mi nekoliko sastojaka za pripravak koji mi je potreban za izlječenje, a znam da ih ti imaš. Vidim da ih koristiš, samo je pitanje bi li mi ih željela dati.”

„Pa naravno, prijatelju, dat ću ti sastojke i još nekoliko savjeta koje sam prikupila na svojim brojnim putovanjima. No, kako ćemo pomoći tvojem učeniku?”

„Moj učenik može sam sebi pomoći. Mi smo ovdje samo da mu damo oruđe i osvijetlimo put”, odvrati Sage namignuvši. Svi se nasmijaše, a Bibi krene u svoju smočnicu po sastojke.

Nakon srdačnog oproštaja putnici se zaputiše prema svojemu domu. Tamo ih je već nestrpljivo iščekivao Sivko koji od sreće nije znao kojemu bi se prvom umilio.

„Čupavče naš, nedostajao si!” kliknu Clodhoper razdragano. Veselu igru češkanja prekine Sage: „Clodhoperu, sada ćeš na počinak, a ja ću još malo bdjeti dok izmućkam prvu dozu svojega pripravka. Tebe sutra očekuje sljedeća lekcija.“ Clodhoper kimne i bez riječi ode na počinak dok je Sivko krenuo uz Sageovu halju prema zapadnoj dvorani.

Lekcije slovkanja i iščitavanja su se nastavile i drugi dan, i dan iza njega, i onaj iza toga. Napredak dugo nije bio vidljiv i to je Clodhopera jako živciralo. Gubio je nadu i opet je nalazio. Sage je također bio uporan u svojem samoliječenju iako Clodhoper nije vidio pomak kakav je očekivao i bio je jako zabrinut za svog učitelja koji se iz dana u dan doimao sve manjim.

Zelene krošnje već je okitilo razmetljivo lišće jeseni, a laste su uživale negdje u vizurama toplog pijeska, kad Sage svečano najavi:

„Clodhoperu, bio si ustrajan i poslušan, a sad možemo početi s najozbiljnijom lekcijom čarolije čitanja. Sutra ću za tebe pripremiti jednu posebnu knjigu. Nju ćeš potpuno sam čitati nakon čega ćemo razgovarati o tome što si pročitao.”

Sljedećeg je dana Clodhoper, praćen još pospanim vjernim Sivkom, pohrlio prije zore, naložio kamin, umutio kašu i sjeo na svoj kvrgavi stolac osvijetljen zlatnim zrakama izlazećeg sunca, a umorni je mačak potražio toplinu u njegovu krilu.

„Clodhoperu, mladiću, što će to biti da si već ovdje?” uz širok osmijeh primijeti Sage ne ušavši u prostoriju.

„Učitelju, nisam mogao dočekati novu lekciju! Molim Vas, doručkujte da možemo započeti.”

Sage je produžio u svoju sobu odakle se ubrzo vratio i u ruke mu pružio hladnu, kožnim koricama umotanu, tešku knjigu. Clodhoper je pažljivo položi na stol ispred sebe i okrene prvih nekoliko listova. Kićenim rukopisom ispisana knjiga u Clodhoperu izazove ushit protkan strahopoštovanjem: „To je vaša knjiga čarolija!”

„Da, Clodhoperu moj dragi, vrijeme je da upravo na njoj primijeniš svoju novostečenu čaroliju čitanja, a nakon toga će ona tebi predati sve svoje čarolije.” I Clodhoper započne glasno čitati.

Lekcije su se protegnule kroz tamne zimske dane u koje je radost donosio svaki mali uspjeh, kako u Clodhoperovom svladavanju čitanja, tako i u Sageovom oporavku. Starac se doimao sve poletnijim, a čarolija radosti sve je češće ispunjavala zapadnu prostoriju čarobnjakova dvorca.

S dolaskom proljeća Clodhoper se više nije mogao odlijepiti od knjiga i spisa koje je čitao i nosio posvuda pa je Sage morao mladića tjerati da radi nešto drugo. Kad je pozivao na počinak, samo bi Sivko poslušno krenuo prema svom ležaju, dok je mladi učenik odgađao riječima: „Ali, učitelju, ovo je previše zanimljivo! Nisam ni znao koliko volim čitati!” Stari Sage bi tada, pun nove snage, veselo poskočio iz naslonjača uživajući u Clodhoperovom licu na kojem je blistala čista radost.

Clodhoper = nespretnjaković  

Emanuel Peponi Pintar, 6. a