Izvještava: Emanuel Peponi Pintar, 7. a
U srijedu, 14. siječnja 2026., dva su se autobusa učinila premalena za sve sedmaše, njihove razrednike i učitelje u pratnji. Nakon puno dogovaranja i naguravanja, dok se sunce već oštro podignulo na obzoru i rezalo posljednje komade snijega koji je okivao školsko dvorište, napokon su se dupkom puni autobusi uputila u Zagreb. Išlo se na predstavu Pet nula u Gradsko kazalište Žar ptica.
Od ideje do realizacije
Predstava je autorski rad dramaturginje Dore Golub i redatelja Darija Harjačeka koji su u stvaranju predstave s glumcima istraživali osobne i društvene slojeve problema očekivanja za izvrsnošću od učenika u školama. Umjesto da se radnja gradi na unaprijed napisanom tekstu, projekt je odraz suradnje. Autori su uključili učenike osmog razreda Osnovne škole Augusta Harambašića u radionice, kako bi se kroz njihove stvarne glasove i iskustva oblikovale osobne priče sedmero mladih protagonista.
Pet nula – nije rezultat utakmice
Predstava je odmah dala do znanja da govori o ocjenama, pritisku i čuvenom prosjeku 5,0. Glumci, iako vidno stariji od generacije koju pokušavaju prikazati, uvjerljivo su odigrali učenike koji se boje pogreške, roditelja i budućnosti, a dijalozi su često zvučali blisko, kao razgovori koje slušamo svaki dan u školi. U nekoliko navrata dijalog se odvijao indirektno, likovi su međusobno komunicirali porukama preko mobitela, koje izgovaraju naglas. Takav način komunikacije bio je očit pokušaj približavanja publici i suvremenom načinu razgovora među mladima, no taj je način u trenucima djelovao neprirodno i napadno. Ipak, vidjelo se da je predstava nastala na temelju iskustava pravih učenika i to joj daje težinu.
Je li sve baš toliko dramatično?
Gledajući predstavu, dolazila mi je misao da se sve to možda shvaća malo previše dramatično. Razumljivo je zašto ta tema muči odrasle i zašto se o njoj govori kao o nekoj velikoj društvenoj opasnosti. Također, tu je i potreba nekih vršnjaka poistovjećivanjem, traženjem potvrde ili prepoznavanja u predstavama, filmovima i knjigama. Da, postoje pritisci, ali nisu svi jednaki i nisu svi nepobjedivi. Često se čini da si ih sami pojačavamo jer mislimo da moramo biti savršeni, iako nam nitko zapravo ne drži prodike zbog jedne četvorke. Predstava kao da pretpostavlja da su svi učenici krhki i da ih sustav automatski lomi, ali oni su često jači nego što odrasli misle.
Djeca, ocjene i život između dva zvona
Tema društvenog oblikovanja, koja se provlači kroz cijelu predstavu, zanimljiva je, ali budi osjećaj da se zaboravlja jedna važna stvar – djeca uglavnom znaju razlikovati što je važno, a što nije. Ne grade se samo prema ocjenama i očekivanjima drugih. Imaju svoje interese, prijatelje, humor i načine da se nose s pritiskom. Neki se bune, neki se šale, neki jednostavno odrade svoje i idu dalje. To uglavnom ne izgleda dramatično, ne zahtjeva intervencije i analize.
Poruka koja možda više cilja na odrasle
Gluma je bila snažna i predstava ima poruku, ali meni je osobno više djelovala kao upozorenje odraslima nego kao važno ogledalo nama učenicima. Kao da nam govori: „Pazite, sustav vas uništava“, dok mi u sebi mislimo: „Znamo, ali znamo se i snaći.“ To ne znači da problema nema, nego da nisu svi jednako teški i da nas ne definiraju u potpunosti. Posljedično tome, dolazi misao da predstava ima više smisla ukoliko se u prvom redu prikazuje roditeljima, učiteljima i stručnim suradnicima.
Život ide dalje
Kad smo se vraćali autobusom, razgovori su se brzo vratili na obične teme – tko je kome poslao poruku, koji je ispit idući tjedan, gdje će tko poslije. To je dokaz da nismo stalno opterećeni i izgubljeni kako se ponekad čini. Pet nula je dobra i pametna predstava, ali rekao bih da je važnije vjerovati da nismo samo proizvod pritisaka, nego mladi ljudi koji ih mogu razumjeti, smanjiti, a, kad treba, i ignorirati. Odrasli uvijek misle da nam je u glavi kaos, a zapravo najčešće znamo točno što mislimo, samo to ne govorimo naglas. Nije sve drama. Možda samo ispit iz kemije sutra.
