izvještava: Emanuel Peponi Pintar, 7. a

Rijetko su koga zaobišle vijesti iz svijeta svemirskih istraživanja posljednjih dana. NASA je upravo završila još jednu ključnu fazu svog programa Artemis, čiji je cilj vratiti čovjeka na Mjesec po prvi put nakon više od pola stoljeća. No, ovoga se puta ne radi samo o povratku, nego o početku trajnog ljudskog boravka izvan Zemlje.

Dan kada je čovjek prvi put otišao sa Zemlje

Ovih se dana prisjećamo trenutka kad se čovjek prvi put otisnuo izvan granica najluđih snova – u svemir.

12. travnja obilježava se Međunarodni dan ljudskog svemirskog leta, u spomen na dan kada je Jurij Gagarin 1961. postao prvi čovjek u svemiru i otvorio novu eru svemirskih istraživanja.

U Hrvatskoj se taj datum obilježava skromnije, kroz znanstvene institucije i entuzijaste, no ove je godine program dodatno proširen manifestacijom „Yuri’s Night”, koju je po prvi put organizirao  Hrvatski prirodoslovni muzej u Zagrebu. U okviru predavanja i vizualnih programa posebno se istaknulo predavanje „Tko želi biti astronaut?”. Iako tema zvuči kao dječji san, predavanje je vrlo brzo objasnilo da se u tom pitanju krije puno više.

Tko želi biti astronaut?

Sve je počelo neobaveznim pitanjem publici: Tko želi biti astronaut? Ruke su se bez oklijevanja digle, a tek je poneki glas odlučno rekao “Ne!”. Pokazalo se da svemir, očito, nije univerzalna želja – neki ipak žele ostati čvrsto na Zemlji.

Uskoro je, kako je predavanje napredovalo, postalo jasno da svemir nije samo spektakl pogleda na Zemlju i lebdenje kao u scenama iz filma. To je mjesto gdje prestaju vrijediti pravila na koja smo navikli i gdje vladaju fizika, psihologija i iznimna disciplina pojedinca.

Početak svemirske ere

Ljudska avantura daleko iznad oblaka započela je s 12. travnja 1961. Toga je dana Jurij Gagarin izrekao „Pojehali!” („Krenimo!”) i postao prvi čovjek u svemiru, otvarajući potpuno novo poglavlje u povijesti čovječanstva.

Rođen je 9. ožujka 1934. u selu Klushino u tadašnjem Sovjetskom Savezu (današnja Rusija). Odrastao je u skromnoj seoskoj obitelji – otac mu je bio stolar, a majka domaćica. Tijekom Drugog svjetskog rata obitelj je prošla kroz teške uvjete i privremeno izgubila dom zbog njemačke okupacije, a majka ga je podučavala kod kuće jer škole nije bilo. Upravo je iz takvog okruženja Gagarin kasnije izrastao u pilota, a zatim i u prvog čovjeka koji je vidio Zemlju iz kozmičkog prostranstva.

U malenoj letjelici Vostok 1 napravio je puni krug oko Zemlje na visini od oko 300 kilometara. Let je trajao svega 108 minuta, ali je promijenio povijest. Manje je poznato da slijetanje nije bilo nimalo elegantno, Gagarin se morao katapultirati iz kapsule i prizemljiti padobranom, završivši na polju gdje su lokalni seljaci radili i bili nemalo iznenađeni njegovim nenajavljenim uletom. Prve riječi koje im je taj neobični povratnik uputio bile su otprilike: “Ne bojte se, ja sam svoj”, što je vjerojatno najbrži način da objasnite zašto ste upravo pali s neba.

Gdje počinje svemir?

Što zapravo znači “otići u svemir”? Granica nije zid, nije crta, nego zona. Međunarodno je prihvaćeno da se nalazi na oko 100 kilometara visine i zovemo je Kármánova linija. Tu atmosfera postaje toliko rijetka da krila zrakoplova više ne mogu stvarati uzgon. Drugim riječima, avion tu prestaje biti avion i postaje svemirska letjelica. Zanimljivo je da NASA koristi nešto nižu granicu – oko 80 kilometara – što znači da je Amerikancima svemir, barem službeno, tako malo bliže.

Što se događa iznad atmosfere?

Kada se ta granica prijeđe dolazi se u bestežinsko stanje. To nije potpuni izostanak gravitacije jer je tu Zemljina gravitacija i dalje vrlo prisutna i sve je u stanju stalnog slobodnog pada. Zato astronauti lebde, voda se skuplja u kuglice, plamen izgleda drugačije, a najobičniji zadaci, poput jedenja ili pisanja, postaju mali eksperimenti iz fizike. Gagarin je, primjerice, primijetio kako mu se tekućina pretvara u lebdeće kapljice, a i olovka mu je pobjegla, što je u svemiru ozbiljniji problem nego što zvuči.

Svemir kao neprijateljsko okruženje

I dok to sve zvuči zabavno, svemir je istovremeno izrazito opasan. Jedna od najvećih prijetnji jest kozmičko zračenje. Na Zemlji nas štiti magnetosfera, ali izvan nje astronauti su izloženi visokoenergetskim česticama koje mogu oštetiti DNK i povećati rizik od raka. Zbog toga je ukupno vrijeme koje astronauti provedu u svemiru pažljivo ograničeno i planirano.

Drugi izazov je izolacija. Astronauti na Međunarodnoj svemirskoj postaji, koja kruži na oko 400 kilometara visine, žive mjesecima u zatvorenom prostoru, stalno okruženi istim ljudima. Privatnost praktički ne postoji. Psihološka dimenzija takvog života toliko je značajna da su se iskustvima astronauta koristili kao modelom tijekom Covid pandemije – savjeti o održavanju rutine, komunikaciji i mentalnom zdravlju dobrim dijelom dolaze upravo iz svemirskih misija.

Treći problem je bestežinsko stanje, koje je, koliko god bilo fascinantno, isto toliko i opasno. Ljudsko je tijelo evoluiralo u gravitaciji i bez nje počinje “štedjeti energiju”. Mišići slabe, gustoća kostiju se smanjuje, a srce se prilagođava manjem opterećenju. Astronauti zato svakodnevno vježbaju i po nekoliko sati, a nakon povratka na Zemlju prolaze rehabilitaciju.

Tu je i psihološki učinak udaljenosti od Zemlje. Dok su astronauti u orbiti još uvijek relativno “blizu” Zemlji, buduće misije prema Marsu donijet će potpuno novu dimenziju – komunikacija kasni minutama, a Zemlja postaje tek svijetla točka na nebu. Psihološki učinak tog gubitka “vidljivog doma” ozbiljno se proučava.

I konačno, okoliš izvan letjelice je smrtonosan. Bez zaštite, čovjek bi u vakuumu izgubio svijest u nekoliko sekundi. Temperature variraju od ekstremno niskih do ekstremno visokih, ovisno o izloženosti Suncu. Ukratko, svemir ne oprašta pogreške.

Tko uopće postaje astronaut?

U vrijeme Gagarina birali su se vojni piloti – ljudi navikli na stres, brzinu i odgovornost. Danas su kriteriji širi. European Space Agency i NASA traže visokoobrazovane kandidate iz STEM područja, ali jednako su važne i njihove tzv. “soft skills“: sposobnost za timski rad i komunikaciju, emocionalna stabilnost i otpornost na stres.

Selekcijski proces je izuzetno zahtjevan. Kandidati prolaze medicinske preglede, testove inteligencije, pamćenja, pažnje i prostorne orijentacije. Testira se sposobnost multitaskinga i donošenja odluka pod pritiskom te koordinacija pokreta. U simulacijama ih se stavlja u krizne situacije gdje moraju rješavati tehničke probleme, ali i upravljati međuljudskim odnosima – u svemiru nije dovoljno znati što učiniti – morate to učiniti u suradnji s drugima i često u vrlo ograničenom prostoru.

Nisu heroji bez slabosti

Najzanimljivije je to što, unatoč svim detaljnim i rigoroznim testiranjima, astronauti nisu savršeni. Jurij Gagarin nije spavao noć prije lansiranja. Astronauti iz Apollo 13, jedne od najpoznatijih kriznih misija, suočavali su se s realnom mogućnošću da se nikada ne vrate. I moderni astronauti otvoreno govore o strahovima, nesigurnostima i sumnjama.

Razlika, dakle, nije u tome da se oni ne boje, nego u tome da su naučili funkcionirati unatoč strahu.

Zaključak: ljudsko, a ne nadljudsko

Biti astronaut ne znači pobjeći od ljudskih slabosti, nego ih razumjeti i kontrolirati. To je spoj znanosti, hrabrosti i – možda iznenađujuće – humora.

U svemiru, gdje nema odmaka od situacije, humor postaje način preživljavanja. Upravo sposobnost da ostaneš smiren i priseban u najtežim trenucima čini razliku između onih koji mogu otići u svemir i onih koji se iz njega mogu i sigurno vratiti.

Jurijev let

A Jurij Gagarin? On je nakon povijesnog leta 1961. postao jedan od najpoznatijih ljudi na svijetu, a u Sovjetskom Savezu dobio je status nacionalnog heroja. Nastavio je raditi kao pilot i instruktor u programu za obuku kozmonauta, ali mu zbog velike važnosti i sigurnosti više nije bilo dopušteno letjeti u svemir.

Tragično je poginuo 27. ožujka 1968., tijekom rutinskog vježbovnog leta, ostavivši iza sebe naslijeđe koje i danas inspirira.

Tko želi biti astronaut?

Na kraju predavanja pitanje je ponovno postavljeno: Tko želi biti astronaut? Ruku u zraku bilo je znatno manje, ali pitanja koja su uslijedila bila su veća. Možda je upravo to najvažnija lekcija svemira: nije važno koliko daleko možemo otići, nego koliko dobro razumijemo sebe tamo gdje jesmo.

Emanuel Peponi Pintar, 7.a