Na ovogodišnjem natječaju za prestižnu nagradu Sferica ponovno su se istaknuli i učenici naše škole.

U kategoriji kratke priče za djecu i mlade nagrađen je učenik Emanuel Peponi Pintar (7. a), pod mentorstvom učiteljice hrvatskog jezika Darije Sever, za priču zanimljivog i maštovitog naslova Čovjek koji je spasio Matiju Gupca.

U novoj kategoriji slikovnice nagrađena je učenica Stela Šegović (3. c), uz mentorstvo učiteljice Marije Bićanić, za slikovnicu Hrčkorog u potrazi za prijateljima.

Nova kategorija – slikovnica

Posebno treba istaknuti kako je kategorija slikovnice ove godine uvedena po prvi put, čime je natječaj dodatno otvoren najmlađim autorima i njihovoj kreativnosti.

Velika je vrijednost ove nagrade i to što će nagrađena slikovnica biti tiskana, čime će dječji rad dobiti svoju trajnu i opipljivu formu – od ideje i ilustracije do prave knjige.

Stručni žiri

O najboljim radovima odlučivao je stručni žiri sastavljen od književnika, urednika i poznavatelja znanstvene fantastike i fantastične književnosti, koji su imali zahtjevan zadatak među brojnim pristiglim radovima odabrati najuspješnije.

Natječaj za nagradu Sferica već godinama okuplja autore svih generacija te potiče razvoj mašte, kreativnog pisanja i interesa za književnost spekulativne fikcije.

Svečana dodjela nagrada

Svečano preuzimanje nagrada održat će se u subotu, 9. svibnja 2026. godine, u sklopu festivala SFeraKon, koji se ove godine održava u zgradi SEECEL kraj Velesajma.

Ponos škole

Ovaj uspjeh još je jedna potvrda kreativnosti i predanog rada naših učenika i njihovih mentorica.

Uspjesi poput ovoga ne predstavljaju samo osobno postignuće, nego i poticaj drugim učenicima da se okušaju u pisanju, maštanju i stvaranju vlastitih priča – jer upravo iz takvih pokušaja nastaju budući autori.

Stela Šegović, 3. c

mentorica: učiteljica razredne nastave Marija Bićanić

Hrčkorog u potrazi za prijateljima – slikovnica

Emanuel Peponi Pintar, 7. a

mentorica: učiteljica hrvatskoga jezika Darija Sever

Čovjek koji je spasio Matiju Gupca

U zimsko jutro 15. veljače ljeta Gospodnjega 1573. sabra se mnogi puk na Markovu trgu u gradu Zagrebu gdje se vlasti gospodske i kraljevske spremahu „okruniti“  Matiju Gubca, „kralja kmetskoga“,  koji povede potlačen zagorski puk  u velikoj buni seljačkoj zbog  mnogih nepravda i teških daća koje se na sirotinju nametahu.

Nasred trga bijaše pripravljeno visoko stratište od grubih dasaka i greda, a oko njega vojnici s kopljima i helebardama. Ondje stajaše stolac željezni, već ugrijan na ognju, te uza nj pripravljena kruna od željeza, užarena toliko da se s nje dizahu tanki dimovi. Sudci i gospodski ljudi odrediše da se nad Gubcem ima izvršiti kazna osobito strašna, da bude opomena svima koji bi se drznuli dići ruku na gospodsku vlast.

Doveden bi Gubec pod stražom, ruku sputanih željeznim okovima. Lice mu, premda izmučeno mukama i tamnicom, osta tvrdo i postojano. Narod koji stajaše oko stratišta, šaptom govoraše o hrabrosti njegovoj jer usudi se ustati protiv vlastele tražeći pravicu. Mnogi se križahu i tiho moljahu, dok drugi, osobito gospodski ljudi, stajahu hladna pogleda.

Krvnik pristupi i grubo gurnu Gubca na stolac. Donesoše stražari kliješta željezna, također na ognju ugrijana, te mu njima trgahu meso s ramena i prsi kako bijaše po presudi zapisano. Gubec stenjaše, ali ne zavapi glasno, nego škrgutaše zubima i podnašaše muku stravičnu. Mnogi u puku okrenuše pogled jer prizor bijaše strašan.

Potom krvnik uze užarenu krunu željeznu te ju uz podsmijeh gospodskih ljudi položi Gubcu na glavu govoreći: „Evo kralja seljačkoga!” Kad kruna dotače kosu i čelo, dim se podiže i osjeti se zadah spaljena mesa, a mnoštvo uzdrhta i zašumi kao val.

Ali, presuda još ne bijaše dovršena.

Odvukoše  ga napokon do stupa stratišnoga gdje krvnik imade izvršiti posljednji čin pogubljenja. Sunce se u tom času jedva probijaše kroz zimske oblake, a studen zrak stajaše nad trgom. Krvnik podiže svoje oruđe, svi utihnu i čekahu da oštrica padne.

Krvnik zamahnu….

„Neee, ne. Ovo se nije smjelo dogoditi. Taj trenutak… taj se trenutak jednostavno ne smije dogoditi!” vrisne Hrvojeon dok mu je blijedo lice kipjelo u grimasi shvaćanja i odlučnosti.

Mnogo stoljeća nakon pogubljenja Matije Gupca, ono što nekad bijaše Hrvatska više  ne postoji jer na Zemlji države više ne postoje, samo kontinenti kojima upravljaju moćnici skriveni iza velikih korporacija i političkih vijeća, ljudi koji vlast koriste za gomilanje osobnog bogatstva. Ono što su nekada bila mora, šume i plodne ravnice, pretvorilo se u goleme industrijske zone, rudnike rijetkih metala i beskrajna polja odlagališta otpada. Nebo nad gradovima više nije plavo. Teški dimovi iz tvornica vise nad zemljom poput stalne magle, a rijeke su mutne, guste i otrovne. Na nekadašnjim ravnicama područja davno znanog kao Slavonija uzdižu se planine industrijskog otpada, dok duž obale nekadašnje Dalmacije stoje terminali za prihvat otpada koji dolazi brodovima iz cijelog svijeta. Ljudi više ne hodaju ulicama bez zaštite. Svi nose filtracijske maske i zaštitna odijela, sivkaste kombinezone koji štite kožu od kemikalija u zraku i prašine koja je stalno padala poput sitnog pepela. Djeca odrastaju ne znajući kakav je osjećaj udisati čist zrak. Koža im je bijela i prekrivena ljuskama, a kroz sive šarenice gledaju svijet oko sebe izgubljenih pogleda.

Ipak,  postoje mjesta na Zemlji gdje život izgleda drukčije. Ogromne prozirne strukture, čiste kupole: samoodrživi gradovi pod staklenim i energetskim barijerama u kojima je zrak čist, voda pitka, priroda umjetno obnovljena, a zelenilo grli te komade sintetički rekreiranoga raja. Tamo žive samo najbogatiji, političari, korporativni upravitelji i investitori koji su ih kupili. Za obične je ljude pristup njima najstrože zabranjen. Vlasti tvrde da su takve mjere nužne za održavanje gospodarskog sustava.  Kako bi se osigurali, i povijest je pažljivo uređena. Pobune iz prošlosti prikazuju se kao pogreške koje se nikada ne smiju ponoviti, a njihove vođe kao fanatici i luđaci. U školama se uči da je industrija spasila Zemlju i da je žrtva okoliša bila nužna za napredak. Identitet i ostavština mnogobrojnih naroda nestali su, a većina ljudi prihvatila je takvu priču bez previše pitanja. Radili su, zarađivali da prežive i živjeli u sustavu koji ih je držao stalno zauzetima i umornima pa je malo tko imao snage vidjeti istinu – da robuju interesima nekolicine moćnika.  

Nju su vidjeli samo rijetki. U podzemljima napuštenih industrijskih četvrti počeli stvarati mrežu otpora. Bili su to umjetnici, književnici, povjesničari, programeri, inženjeri, futuristi i inovatori, ljudi koji su vjerovali da svojim znanjima mogu dovesti do toga da se njihova stvarnost promijeni, tj. da odlaskom u prošlost, budućnost promijeni smjer. Proučavali su stare zapise, tražili izgubljene dokumente i pokušavali razumjeti gdje je sve krenulo krivo. U isto vrijeme skupina inovatora, matematičara, fizičara, inženjera radila je na provedbi toga u praksi. Kako izazvati promjenu, ali bez upotrebe grube sile. Među tim pobunjenicima bio je i mladić Hrvojeon Vran.

Već mu je ime nosilo značajnu simboliku. Njegova je majka bila među najžešćim pobornicima rušenja postojećega sistema i dala mu to ime jer je vidjela u svojim vizijama koju će ulogu Hrvojeon imati u budućnosti. Govorila mu je kako je Hrvoje u starim slavenskim imenima nosilo značenje hrabrosti i borbe, a dodatak -on bio je simbol novog vremena, promjene i otpora. Prezime Vran odabrali su još njegovi preci kad su promijenili obiteljski identitet tijekom prvih velikih političkih progona. Prema pričama, u noći kad su bježali, put u sigurnost pokazao im je gavran, ptica za koju se od davnina tvrdi da vidi ono što drugi ne primjećuju.

Hrvojeon je odrastao među ruševinama tihe propasti, okružen studentima povijesti koji su bili među pobunjenicima. Oni su opravdano sumnjali u službene zapise. Previše je događaja bilo pojednostavljeno, pobuna izbrisano ili prikazano kao beznačajne epizode, dok su vođe pobuna postupno izbrisane iz kolektivnog sjećanja.

Jedne noći, dok je u skrivenom digitalnom arhivu proučavao stare kronike o Seljačkoj buni 1573., Hrvojeon se zaustavio na zapisu o posljednjem trenutku života Matije Gupca. Čitao je o događanjima tog jutra na Markovu trgu, opis stratišta, gomile ljudi, krvnika koji podiže oružje. Sinula mu je misao. Ako postoji trenutak u kojem se povijest može prelomiti, to je taj. Ako vođa seljačke bune ne umre toga dana, ako pobjegne, preživi, priča o otporu mogla bi završiti drugačije. Možda bi narod ranije shvatio moć svoje brojnosti, naučio se suprotstaviti pa bi se kroz stoljeća pobune širile i nastavljale dok ne bi nestalo svakoga tlačitelja. Njegova sadašnjost tad ne bi bila ovakva. Od toga trena ova ideja nije ga više napuštala.

U tajnom laboratoriju koji su zajedničkim snagama izgradili pobunjenici u napuštenom podzemnom vojnom kompleksu, Hrvojeon je vodio projekt o kojem se do tada govorilo samo u teoriji, kao o eksperimentu koji bi mogao otvoriti prolaz kroz vrijeme. Njegov je cilj bio jednostavan i lud u isto vrijeme: vratiti se u trenutak kada bi prošlost mogla promijeniti slijed. Hrvojeon ga je prepoznao u danu 15. veljače 1573. na Markovu trgu u Zagrebu, prije nego krvnik zamahne nad Matijom Gupcem. Vratiti se u prošlost i promijeniti povijest i budućnost.

Hrvojeon je zatvorio digitalni zapis i naslonio se na hladni metalni stol laboratorija. Tihi zvuk serverskih jedinica ispunjavao je prostoriju. U tom trenutku teška vrata su se uz glasno rondanje otvorila i ušao je nespretni Bornan noseći tablet prepun matematičkih simulacija. Bornan je bio najpametniji, ali  i najšeprtljaviji te istovremeno Hrvojeonov najbolji prijatelj.

„Opet proučavaš kronike? Čuo sam vrisak, jesi li to bio ti?” upitao je.

Hrvojeon se okrenuo prema njemu:  „Ne samo kronike. Proučavam trenutak u kojem bi povijest mogla puknuti – pa sam puknuo malo.”

Bornan je nosio naočale koje su mu stalno klizile niz nos. Zbog ozlijede je na njemu imao flaster koji je ujedno pomagao i da mu naočale ne skliznu, ali se on često odljepljivao.

Blago se nasmiješio Hrvojeonu:

„Povijest ne puca tako lako. Ona je sustav s ogromnom inercijom. Jedan događaj rijetko mijenja sve.”

„Ali postoje čvorišta”, odgovorio je Hrvojeon. „Točke visoke povijesne osjetljivosti. Ako promijeniš ishod, promijeniš narativ koji dolazi poslije.”

Bornan je nespretno spustio tablet na stol prekriven olovkama i mrvama starog čipsa i prikazao mu graf kompleksne mreže.

„U fizici to zovemo osjetljivost na početne uvjete. U teoriji kaosa male promjene mogu proizvesti velike posljedice. Problem je što ne znamo koliko je povijest zapravo kaotičan sustav.”

Hrvojeon je spremno pokazao na holografski prikaz Zagreba iz 16. stoljeća: „Pogledaj ovo:  Jutro na Markovu trgu. Gomila ljudi, krvnik, trenutak pogubljenja. Ako vođa pobune preživi, priča o seljačkom otporu postaje vječna legenda pobjede, a ne poraza.”

Bornan je odmahnuo glavom i čupava mu kosa kratko zapleše sa zrncima prašine u zraku:

„Govoriš o promjeni kolektivne memorije. To nije fizika, to je sociologija.”

„Ali sociologija također ima dinamiku sustava“, odgovorio je Hrvojeon. „Ideje se šire poput valova.”

Bornan se zamislio: „Dobro… pretpostavimo da imaš pravo. Pretpostavimo da je taj trenutak povijesna bifurkacija*.”

„Točno”, rekao je Hrvojeon.

„Ali, postoji drugi problem.”

„Koji?”

Bornan je povećao model vremenskog tunela.

„Putovanje kroz vrijeme nije samo tehnologija prolaza. Ono mora biti konzistentno s fizikom svemira. Ako promijeniš prošlost, riskiraš paradokse.”

Hrvojeon ga je pogledao.

„Paradoks djeda?”

„Ne samo to”,  odgovorio je Bornan. „Postoji i ono što fizičari zovu načelo samokonzistentnosti. Ideja da svemir jednostavno ne dopušta događaje koji bi stvorili kontradikciju.”

„Drugim riječima,” rekao je Hrvojeon, „možda pokušam spasiti Gupca, ali nešto će me spriječiti.”

„To je jedna mogućnost.”

„A druga?”

Bornan je zastao dok je nervoznim prstima pokušavao zalijepiti flaster na vlažnom nosu.

„Druga je da stvaranjem promjene stvoriš novu vremensku granu.”

Hrvojeon se nagnuo naprijed: „Multiverzum?”

„Ako je to istina,” rekao je Bornan, „onda ti zapravo nećeš promijeniti našu povijest. Samo ćeš stvoriti novu.”

„U kojoj pobuna možda ne završava porazom.”

Bornan je neko vrijeme šutio pogleda zamućenog mislima.

„Znaš li što me zapravo brine?” napokon je rekao.

„Što?”

„Ti ne ideš tamo kao promatrač. Ideš kao varijabla. Jedan čovjek s informacijama iz sedam stoljeća budućnosti.”

Hrvojeon se blago nasmiješio: „Upravo zato taj trenutak može uspjeti.”

Bornan ga je ozbiljno pogledao.

„Ili može proizvesti nešto mnogo opasnije od poraza pobune.”

„Na primjer?”

„Nepredvidivu povijest.”

Jeziva tišina je na trenutak ispunila laboratorij.

Zatim je Hrvojeon mirno rekao: „Bornane, povijest koju imamo već je proizvela ovu budućnost.”

Bornan je uzdahnuo: „A ti misliš da je gore od ovoga gotovo nemoguće?!”

Hrvojeon je pogledao prema aktivacijskom prstenu stroja za vremenski prolaz.

„Ne znam hoće li uspjeti,” rekao je tiho, „ali znam da postoje trenutci kada je jedini racionalan izbor pokušati.”

Bornan ga je još nekoliko sekundi promatrao, a zatim polako kimnuo.

„U redu”,  rekao je. „Ako već mijenjaš povijest,  barem ćemo to učiniti s dobrim jednadžbama.”

Hrvojeon je odlučio poduzeti sve što znanje i znanost dozvole, a i više od toga. U podzemnom kompleksu mala zajednica pobunjenika počela je raditi bez predaha. Matematičari su izrađivali modele vremenskih petlji, inženjeri su sastavljali jezgru stroja, a fizičari su pokušavali stabilizirati energiju potrebnu za otvaranje prolaza. Bornan je bio okružen jednadžbama koje su neprestano mijenjale oblike na holografskim pločama. Hrvojeon je provodio sate uspoređujući povijesne zapise. Stari digitalizirani rukopisi, kronike, fragmenti arhiva – sve je vodilo prema istom trenutku: jutru 15. veljače 1573. na Markovu trgu u Zagrebu.

No, teorija je bila jednostavnija od stvarnosti. Prvi pokušaj aktivacije završio je gotovo trenutnim gašenjem sustava. Energetski prsten samo je kratko zatreperio popraćen peckajućim izbojima svjetlosti i raspao se u oblak nestabilnih čestica. Drugi pokušaj bio je opasniji. Na nekoliko sekundi pojavio se tamni titrajući otvor u prostoru, ali se zatvorio prije nego što su instrumenti uspjeli izmjeriti ijedan stabilan parametar. Udar energije izbacio je polovicu laboratorija iz napajanja. Treći pokušaj završio je potpunim kolapsom simulacije. Vrijeme unutar eksperimentalne komore počelo se ponašati nepredvidivo, satovi su ubrzavali, usporavali, a jedan je čak nakratko počeo teći unatrag. Bornan je tada prvi put rekao da su možda podcijenili kompleksnost problema.

Unatoč svemu, nitko nije odustajao. Hrvojeon  je svakim neuspjehom postajao odlučniji da uspije. Tjedni su prelazili u mjesece. Modeli su se mijenjali, algoritmi su se prepisivali, a reaktor koji je napajao projekt prošao je kroz tri potpune rekonstrukcije. Polako su počeli razumijevati gdje sustav puca. Bornan je shvatio da stabilnost nije ovisila samo o energiji, nego o savršenoj sinkronizaciji prostora, vremena i koordinata.
             Hrvojeon i Bornan su te noći radili do kasno dok se nije na holografskom zaslonu pojavio novi model.

„Ako kompenziramo gravitacijske fluktuacije i zatvorimo petlju kroz kvantnu referentnu točku,” prekine tišinu Bornan jedva čujnim suhim glasom, „prolaz bi mogao ostati stabilan barem nekoliko minuta.”

Nastala je tišina.

„Dovoljno da netko prođe”, dodao je Hrvojeon.

Pokušaj koji je uslijedio bio je četvrti. Energetski prsten počeo je polako svijetliti, prvo slabom ledeno plavom bojom, zatim sve jače. Zrak u laboratoriju postao je gust i težak, kao da se sama prostorija opire onome što nastaje. Instrumenti su počeli ispisivati stabilne vrijednosti. Središte prstena zatamnilo se, a zatim se pretvorilo u duboku, mirnu površinu nalik vodi koja ne odražava ništa. Prolaz je bio otvoren. Nitko nekoliko sekunda nije rekao ni riječ. Hrvojeon je samo polako izdahnuo, kao da strahuje da će svojim i najmanjim pokretom promijeniti uvjete u prostoru, i tiho rekao:

„Uspjeli smo.”

Od tog trenutka sve se počelo odvijati brzo. Inženjeri su uz Bornanovo vodstvo pripremili kupolu i opremu koju će Hrvojeon ponijeti sa sobom: lagani komunikacijski modul skriven u odjeći, medicinski sustav za hitne ozljede, minijaturni energetski uređaj i diskretan obrambeni alat koji nije mogao narušiti povijesni izgled vremena u koje odlazi. Njegova odjeća bila je rekonstruirana prema zapisima iz 16. stoljeća, ali ispod nje skrivala se tehnologija razvijena stoljećima nakon toga. Bornan je cijelo vrijeme bio uz njega. Provjeravali su koordinate, trajanje prolaza, mogućnosti povratka. Svaka jednadžba ponovno je izračunata, svaka varijabla još jednom provjerena. No unatoč svim pripremama, jedna činjenica ostala je nepromijenjena. Nitko nije znao hoće li se Hrvojeon moći vratiti. Noć prije aktivacije Hrvojeon je ostao sam u jednoj od manjih prostorija laboratorija. Gladio je bijele ruke kao da im pokušava utisnuti boju kože opaljene hladnim zrakom i grubost nastalu kao posljedica teškog rada. Na stolu je svijetlio stari terminal, jednostavan i tih. Sjeo je i počeo pisati testament koji je odlučio posvetiti svima koje ostavlja i koji će doći nakon njega, ako se on ne vrati da sam govori o svemu.

Moje je ime Hrvojeon Vran.
Ovo zapisujem ne da me pamtite, nego da razumijete zašto sam ovo morao učiniti.
Rođen sam u zemlji koju su samo pobunjenici još uvijek zvali Hrvatskom, jer to ime više nije značilo ništa. Odrastao sam pod sivim nebom, uz okus metala u zraku i zujanje filtra u maski dok pokušavam disati. Moji su preci nekad bili intelektualci i ljubitelji prirode, dok ih moćnici nisu pretvorili u radnike industrije otpada koji je dolazio iz cijeloga svijeta. Svake večeri vraćali su se prekriveni sitnom prašinom koja se uvlačila u sve pukotine odijela i pore kože, dok im tijelo nije postalo hrapavo poput zrnatog papira. Ali probudili su se, sjetili se svoga podrijetla. Počeli su učiti djecu kako da traže smisao, misle, da uče, jer pametni ljudi će jednoga dana sve promijeniti, srušiti kupole i vratiti svijet ljudima.
Već sam kao dijete razumio što je pogrešno. Čitao sam zapise o tome kako su se ljudi postupno navikavali na otrovni zrak, rad bez smisla, zabrane i tuđe odluke. Najgore je bilo što većina nije shvaćala da je zarobljena. Stvoren je savršen sustav: davao je dovoljno da se preživi i dovoljno zabave da se ne pita. Oni koji su pitali, nestajali su.
Imao sam sreću odrastati među pobunjenicima, budnima i svjesnima. Naučili su me gledati povijest kao mapu mogućnosti, kao niz trenutaka u kojima se svijet može prelomiti u bezbroj različitih budućnosti.
Vjerujem da se jedan takav trenutak dogodio na dan pogubljenja Matije Gupca. Nisam u njemu vidio samo vođu seljaka, nego čovjeka koji je prvi jasno izrekao da nepravda nije prirodno stanje svijeta. Nije imao tehnologiju, vojsku, novac, a ipak je ustao. To me progoni: ako je on tada mogao ustati protiv feudalnih gospodara, kako smo mi dopustili da nas korporacije pretvore u radnu stoku?!
Ponekad je dovoljan jedan događaj da sve krene drugim putem. Tog dana na Markovu trgu umrlo je više od jednog čovjeka. Umrla je ideja da se narod može trajno oduprijeti vlasti.     Ali ja to ne prihvaćam. Želim vidjeti svijet u kojem taj trenutak nikada nije postojao. Zato, kad jednom otvorimo prolaz kroz vrijeme, bit ću tamo. Na Markovu trgu. U sekundi kad krvnik podigne ruku učinit ću ono što nitko ne očekuje — spasit ću čovjeka kojeg je povijest osudila na zaborav.

Hrvojeon stisne ctrl+s i ugasi računalo. Misli su mu se vraćale na ideju kako povijest nije ravna linija…  „Ona je niz krhkih trenutaka ”, reče naglas i odlučno usta od stola.

Nervozno je oblačio odijelo i u trenutku dok je u kapsulu stavljao pretrpanu torbu, vrata su se s treskom otvorila. U prostoriju se gotovo ukotrljao Bornan, raščupane kose i s tabletom u ruci, zadihan kao da je upravo pretrčao cijeli kompleks.

„Stani… stani malo!” uzviknuo je pokušavajući doći do daha. „Moramo još jednom proći parametre.”

Hrvojeon se blago nasmiješio dok je zatezao kopču na torbi: „Bornane, prošli smo ih već deset puta.”

„Znam,” odgovorio je brzo, „ali ovo je jedanaesti.” Približio se i počeo pregledavati opremu kao liječnik koji posljednji put provjerava pacijenta prije operacije.

„Komunikacijski modul je skriven u ovratniku. Nemoj ga aktivirati osim ako baš ne moraš. Medicinski paket ima tri doze regeneracijskog seruma. Energetski izvor traje četrdeset osam sati ako ga koristiš štedljivo.”

Hrvojeon ga je mirno promatrao: „Ti znaš da u 16. stoljeću neću moći baš diskretno tražiti utičnicu.”

Bornan ga je pogledao, ali ovaj put se nije nasmijao.

„Slušaj me ozbiljno”, rekao je tiše. „Prolaz će ostati stabilan samo nekoliko minuta. Kad jednom prođeš, možda se nećeš moći vratiti.”

„Znam.”

„Ne, mislim… stvarno možda nećeš moći.”

Hrvojeon je na trenutak spustio pogled, zatim ponovno pogledao prijatelja.

„Ako uspije, možda se ni neću imati kamo vratiti.”

Bornan je šutio, kratko je spustio glavu kao da pokušava suzu neprimjetno ubaciti kroz pukotinu u hladnom podu. Iz dubine dvorane dopirao je intenzivan, pulsirajući zvuk stroja koji se zagrijavao. Energija je već počinjala savijati zrak u hodniku.

„Koordinate su zaključane”, pribrano je nastavio Bornan pokušavajući se ponovno držati znanstvene sigurnosti. „Stubica. Deset dana prije pogubljenja. Temporalni prozor je točno sinkroniziran s trenutkom neposredno prije nego što je krenuo slijed događanja kad su ulovili Gupca.”

„Savršeno mjesto”, rekao je Hrvojeon.

„Pokušaj se ne pojaviti točno usred gomile neprijatelja”, promrmljao je Bornan.

Na trenutak su obojica utihnuli. Sve jednadžbe, svi mjeseci rada, svi pokušaji – sada su se sveli na nekoliko minuta. Bornan je polako podigao pogled.

„Znaš, cijeli život sam proučavao teorije o vremenu”, rekao je. „Zatvorene vremenske krivulje, kvantne fluktuacije, multiverzume…”  zastao je. „Ali…nikad nisam mislio da ću poslati prijatelja kroz jedan od njih.”

Hrvojeon mu je stavio ruku na rame: „Nisi me ti poslao.”

„Jesam”, odgovorio je Bornan tiho. „Pomogao sam ti izračunati put.”

Hrvojeon se nasmiješio onim mirnim, pomalo umornim osmijehom koji je Bornan dobro poznavao: „Onda se pobrini da izračunaš i povratak.”

Iz glavne dvorane začuo se glas jednog od tehničara:

„Prolaz se stabilizira! Imamo tri minute!”

Pogledali su se. Bornan je duboko udahnuo: „Dobro”, rekao je teško izdišući. „Idemo.”

U glavnoj dvorani energetski prsten već je bio potpuno aktivan. U središtu konstrukcije otvorila se tamna, titrajuća površina, kao da je komad noći izrezan i postavljen usred laboratorija. Putna kapsula je bila spremna za lansiranje. Zrak je bio težak, a instrumenti su neprestano ispisivali podatke. Hrvojeon je zastao nekoliko koraka od prolaza. Osjetio je kako mu srce ubrzava. Sedam  stoljeća povijesti nalazilo se s druge strane. Bornan je stao kraj njega: „Kad prođeš,” rekao je, „ne usporavaj. Temporalna nestabilnost može te povući natrag.”

„Uvijek imaš neku optimističnu napomenu za kraj.”

Bornan ga je pogledao. U očima mu se prvi put pojavila nesigurnost:

„Hrvojeon…”  zastao je. Nastavio je oprezno, kao da traži prave riječi: „Ako uspiješ, možda ćeš promijeniti sve.”

Hrvojeon je kratko kimnuo: „To je ideja.”

Na trenutak su samo stajali. Zatim su se zagrlili, kratko i snažno, kao ljudi koji znaju da možda više nikada neće vidjeti jedan drugoga.

„Sretno!” rekao je Bornan zamahnuvši oštro glavom.

„Vidimo se u nekoj verziji budućnosti”, odgovorio je smireno Hrvojeon. Okrenuo se prema prolazu i ušao u kapsulu.

Svjetlost prstena obasjala je cijelu dvoranu dok je napravio prvi klik. Aktivirao je pokretanje kapsule. Površina portala lagano se zatalasala. Zrak oko letjelice počeo je  vibrirati, kao da prostor sam diše. Letjelica je nestala u tamnoj, pulsirajućoj dubini. Portal je još nekoliko sekundi titrao, a zatim se naglo zatvorio.

U dvorani je ostala samo tišina i slaba svjetlost instrumenata. Bornan je stajao nepomično gledajući prazan prsten. U rukama je još uvijek držao tablet na kojem su se posljednji podaci polako smirivali. Nakon nekog vremena tiho je rekao, više sebi nego drugima:

„Sada čekamo.”

Duboko u sebi znao je da su velike mogućnosti da više nikada ne sazna što se dogodilo s druge strane vremena…

—

Hrvojeon je sletio uz kratki prasak. Kapsula se zaustavila u gustom žbunju. Ošamućen je izašao i odmah osjetio da je zakoračio u drugo vrijeme. Ušao je u tišinu, neprimjetno ga je zagrlila noć. Svijet je bio čudesno mekan i čist. Nije bilo brujanja strojeva niti gustoga dima koji je prekrivao nebo. Samo hladan, čist zrak i mirisi vlažne zemlje, mahovine i drveća. Stajao je na brežuljku iznad sela koja su pripadala Hrvatskom zagorju. Prepoznao je područje prema arhivskim slikama i snimkama. Kuće su bile male, s krovovima od slame, a iz dimnjaka se uzdizao dim tankih plamenova. U zraku se osjećala sloboda koju je samo u mislima zamišljao da postoji. No, nije bilo vremena za divljenje. Morao je pronaći čovjeka kojega povijest nije smjela izgubiti.

Nailazio je na ljude koji su često izgovarali njegovo ime šapatom – Matija Gubec. Govorili su o njemu sa strahopoštovanjem, kao o čovjeku koji je ljudima vratio vjeru u pravedan svijet. Hrvojeon je pratio glasine sve dok nije stigao do mjesta gdje se okupljala pobunjenička vojska kod Stubice. Predstavio se kao putnik iz daleka koji želi pomoći, a oni su ga prihvatili među svoje. Upoznao se s Gupcem i tijekom nekoliko dana razgovarali su o svemu. Hrvojeona je zanimalo zašto riskira život u gotovo bezizlaznoj borbi, a Gubec mu je odgovorio:

„Ako čovjek vidi nepravdu i šuti, više nije čovjek nego sluga.“  

Te riječi odjekivale su Hrvojeonovom glavom dok je promatrao kako se sudbina naroda polako zatvara oko njega.

Došao je dan bitke, 9. veljače 1573., kada su seljaci stali nasuprot vojsci plemića pod vodstvom Gašpara Alapića. Dim iz arkebuza miješao se s krikom i udarcima oružja, a konjica je jurišala niz brežuljke. Redovi seljaka lomili su se pod pritiskom bolje naoružane i uvježbane vojske. S obližnje uzvisine Hrvojeon je gledao Gupca. U tom kaosu stajao je mirno, bez pompe i oklopa. Samo je svojom prisutnošću i glasom držao ljude na položajima. Njegova hrabrost bila zarazna, ali povijest je bila neumoljiva. Bitka, iako žestoka, bila je izgubljena. Mnogi su poginuli ili pobjegli, a Gubec je uskoro bio uhvaćen. Hrvojeonu, koji je sve to pratio sa sigurne udaljenosti, činilo se kao da promatrao nestvaran prizor s ekrana.

Nedugo zatim vlasti su Gupca odvele u Zagreb na Markov trg gdje je trebao biti pogubljen. Hrvojeon je znao što dolazi. Trg, kruna od užarenog željeza, krvnik… sve je znao do posljednje sekunde. Čekao je.

Došavši na Markov trg, zahvatila ga je gomila i nosila prema prizoru u kojem su Gupcu upravo stavljali užarenu željeznu krunu na glavu. Srce mu je divlje tuklo jer je znao točan trenutak u kojem krvnik podiže oružje. U ruci je držao mali energetski destabilizator, komad tehnologije koji je ponio iz kapsule.

Napetost je na trgu bila gotovo opipljiva. Ljudi su stajali zgrčeni, užasnuti prizorima, očiju uprtih prema mjestu ispred crkve sv. Marka gdje je Gubec stajao, okovan i s užarenom krunom na glavi. Krvnik je podigao ruku s mačem spreman izvršiti svoju strašnu naredbu. Hrvojeonu je srce lupalo kao nikada prije znajući da je trenutak koji je toliko čekao upravo pred njim. Čim je krvnik zamahnuo mačem, Hrvojeon je aktivirao uređaj i prostor oko stratišta se izobličio u blještavu svjetlost. U toj je sekundi skočio prema Gupcu, zgrabio ga i aktivirao drugu fazu uređaja. Svjetlost ih je progutala, a kad se povukla, trg se učinio praznim. Krvnik je udario o dasku. Nevjerica je prekrila gomilu. Gupčeva tijela nije bilo! Krvnik je pao na koljena, zbunjen i prestrašen, gledajući prazno mjesto gdje je trebao mrtav ležati Matija Gubec. Ljudi su šaptali u nevjerici i strahu, očima tražeći objašnjenje…

Daleko od Markova trga, u gustoj šumi iznad Zagreba, svjetlost se ponovno otvorila i Matija Gubec i Hrvojeon Vran pali su na tlo. Gubec je polako ustao ne shvaćajući što se upravo dogodilo.

„Tko si ti?“ upitao je.

Hrvojeon mu je mirno odgovorio: „Dolazim iz vremena koje još ne postoji. Došao sam spriječiti da tvoj život bude ugašen. Idemo sad, nemamo vremena.“

Noć je bila hladna, a vjetar je nosio oštar miris promjene. Gubec je teško disao, iščupan iz vremena i prostora, utapao se u pitanjima koja su mu se formirala u glavi. Pažljivo je promatrao čovjeka koji je ga je vodio, njegovu neobičnu pojavu i čudne naprave kojima se služio.

„Tko si ti uopće?“ ponovio je opet glasom punim nevjerice. „Neko nestvarno stvorenje, čovjek kakvog ovaj svijet još nije vidio?“

Hrvojeon je na trenutak šutio, pokušavajući pronaći riječi koje bi čovjeku iz 16. stoljeća mogle objasniti nemoguće.

„Moje ime je Hrvojeon Vran“, rekao je smireno. „Dolazim iz vremena koje tek treba doći. Iz daleke budućnosti.“

Gubec je nekoliko trenutaka s nevjericom gledao u njega.

„Iz… budućnosti?“ ponovio je tiho.

„Da. Iz vremena u kojem se više ne govori o tvojoj borbi, o tvojoj hrabrosti i o mučkoj smrti.“

Gubec je stisnuo šake: „Dakle, nisam ostavio nikakav trag?“

„Da“, odgovorio je Hrvojeon iskreno. „U povijesti koju poznajemo ti umireš na trgu, a tvoja smrt postaje simbol poraza. Ljudi te više ne pamte kao junaka, već kao upozorenje da se pobuna ne isplati.“

Gubec je spustio pogled: „Ti si došao to promijeniti?“

„Došao sam to promijeniti jer je važno za ono što dolazi poslije“, rekao je Hrvojeon. „Ako narod vidi da je njihov vođa slomljen, s vremenom će izgubiti vjeru u otpor. Ali ako preživiš, ako ustanak uspije, tada će se otpor širiti i kroz stoljeća ljudi neće zaboraviti tko su pobjednici.“

Gubec ga je dugo promatrao: „Riskirao si sve da spasiš mene?“

„Ponekad je dovoljan jedan trenutak da se promijeni tijek povijesti. Spreman sam za svoju malu žrtvu zbog tog uvjerenja, kao što si i ti bio spreman dati svoj život za ove ljude.“

U tom trenutku Hrvojeon primijeti kako Gupčevo tijelo drhti od rana i iscrpljenosti. Iz svojih skuta izvadi mali bijeli uređaj. „Imaš teške rane“, rekao je mirno. „Dopusti da ih uklonim.“

Gubec je začuđeno pogledao napravu: „Ti to možeš?“

„Mogu. Neće trajati dugo.“

Uređaj je tiho zazujao dok su se iz njega pojavile tanke zrake svjetlosti. Polako su prelazile preko Gubčeva tijela zatvarajući rane i smanjujući bol. On je stajao nepomično osjetivši kako mu se snaga vraća u umorne mišiće. Polako je podigao ruke, kao da ponovno upoznaje vlastito tijelo. „Čudo“, promrmljao je.

Hrvojeon ga je promatrao i znao da upravo svjedoči trenutku koji više nije pripadao staroj povijesti. „Slušaj me pažljivo“, rekao je ozbiljno. „Ono što smo učinili večeras, promijenilo je sve. Povijest kakvu poznajem više ne postoji.“

Gubec je podigao pogled: „Što sad?“

„Sad se moraš vratiti svome narodu. Ljudi moraju vidjeti da si živ, da te nisu slomili, da borba nije završila.“ Hrvojeon je napravio nekoliko koraka prema njemu: „Ovaj put ustanak ne smije završiti porazom. Mora postati pobjeda. Opet ćeš okupiti ljude! Oni nisu rođeni da budu kmetovi i sluge!“

Gubec je šutio, ali u očima mu je rasla odlučnost.

„Ako uspiješ,“ nastavio je Hrvojeon, „ljudi kroz stoljeća neće čekati da ih netko spasi. Naučit će da imaju snagu promijeniti vlastitu sudbinu.“

Nakon dugog trenutka tišine Gubec je duboko udahnuo te pružio ruku Hrvojeonu:

„Ako je istina sve što govoriš, onda se ne borim samo za ovaj narod.“

„Ne,“ rekao je Hrvojeon prihvaćajući Gupčevu ruku, „boriš se za sve ljude koji će doći poslije, boriš se za budućnost svijeta.“

Gubec je čvrsto stisnuo njegovu ruku: „Neka tako bude!“

Koračali su do mjesta gdje će se zauvijek rastati i dok su stajali na hladnoj travi, znali su obojica — ovo je tek početak. Svijet koji će se od sada stvarati samo je prvi korak k  budu-ćnosti u kojoj hrabrost, pravednost i nada ne nestaju pod ulaštenim cipelama  samozvane gospode. Gubec više nije bio samo pogubljeni vođa seljačke bune, bio je čovjek koji je upravo dobio drugu priliku, priliku promijeniti tijek povijesti…

Narod se ponovno i u još većem broju okupio oko svojega vođe. Vijest da je Matija Gubec živ širila se poput požara kroz sela i doline. Strah je ustupio mjesto vjeri i odlučnosti. Borba koja je nekoć završila porazom ovaj put se pretvorila u nešto drugo. Narod je ustao i nije posustao. Ustanak se proširio, vlast tlačitelja počela se rušiti, a ljudi koji su stoljećima živjeli pod teretom tuđe moći prvi put su osjetili da njihovi životi pripadaju njima samima.
Ime Matije Gupca nije bilo ime gubitnika i mučenika već ime pobjede i snage pojedinca.

A skriven među sjenama vremena, Hrvojeon je promatrao kako se povijest mijenja pred njegovim očima. Znao je da je njegov zadatak ispunjen. Sada mu je preostalo još samo jedno – pronaći način da se vrati u vrijeme iz kojega je došao i sazna kakav je svijet nastao iz ove nove, junačke povijesti.

__________________

* povijesna bifurkacija– ključni trenutak ili prekretnica u povijesti kada mala odluka ili događaj može promijeniti tijek događaja i usmjeriti budućnost u potpuno različitim smjerovima.