razgovarao: Emanuel Peponi Pintar, 7. a

Gluma se često promatra kroz uloge i prezimena, ali put glumca mnogo je složeniji i osobniji. Lovro Juraga, mladi glumac koji je nedavno završio Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu i već surađuje s Hrvatskim narodnim kazalištem, govori o svojim prvim koracima, odnosu prema obiteljskom nasljeđu, radu na sebi i potrazi za vlastitim glumačkim glasom. U razgovoru otkriva što ga pokreće, kako doživljava kazalište i film te zašto je važno ostati vjeran sebi, bez obzira na očekivanja okoline.

Obitelj, nasljeđe i identitet

Dolazite iz glumačke i redateljske obitelji, što je svakako odrednica koju je teško izbjeći u razgovoru o vašem putu. Koji je bio trenutak kada ste osjetili da gluma postaje vaš vlastiti izbor, a ne samo nasljeđe?

Gluma je postala moj izbor krajem srednje škole, kada sam se prijavio na LiDraNo kako bih provjerio je li to za mene. Tijekom proba shvatio sam da me proces rada s tekstom i interpretacijom zaista zanima. Iako nisam bio potpuno siguran, upisom na fakultet postalo mi je jasno da se ne vidim na klasičnim studijima pa sam odlučio krenuti tim putem i prijavio se na prijemni ispit.

Možete li se sjetiti trenutka kada ste prvi put osjetili da vas publika prepoznaje po vašem osobnom glumačkom izrazu, a ne po obiteljskoj tradiciji?

Prvi put sam to osjetio na koncertu ispred HNK-a u Zagrebu 2022. godine. Iako je to bio pjevački nastup, tada su me ljudi počeli primjećivati i smatram da je tada započela moja karijera. Što se glume tiče, izdvojio bih nagradu Zlatni studio za predstavu Don Juan i nagradu na 16. Gumbekovim danima za ulogu u predstavi Studentica.

Zamislimo da vaša obitelj nikada nije bila u glumi. Mislite li da biste i dalje završili na pozornici? Što vas suštinski vuče prema glumi?

Možda i bih, iako sam cijeloga života odbijao pomisao da ću jednog dana završiti u ovom poslu. Tata i brat odgovarali su me od upisa glume, ali moja me ljubav prema takvom načinu izražavanja ipak gurnula u to. Neminovno je da se ideja javila i zato što sam cijelo djetinjstvo proveo u kazalištu.

Prvi koraci

Vratimo se na sam početak vašega glumačkog puta. Sjećate li se svojega prvog nastupa pred publikom i osjećaja koji vas je tada pratio?

Moj prvi nastup pred publikom bio je na prvoj pričesti i nije bio glumački, nego pjevački. Sjećam se trenutka kada sam stao pred punu crkvu – ruke su mi se jako znojile i sav sam se tresao. Imao sam veliku tremu, ali i ono pozitivno uzbuđenje da sve prođe kako treba. Neću lagati, i danas mi se to događa, ali to je samo pokazatelj da osjećam odgovornost i uzbuđenje.

Kada biste se mogli vratiti na prvi dan Akademije, što biste poručili mlađem sebi?

Rekao bih: „Ne brini, i ti ćeš imati svojih pet minuta i ljudi će te shvatiti ozbiljno.“ Kao mlađi imao sam problema sa strpljenjem i često sam osjećao da su svi protiv mene, ali istina je da ponekad treba pregristi jezik i raditi. Jednog dana, kada ljudi vide tvoj žar, prići će ti i tražiti tvoje mišljenje. Do tada – uči, radi i, najvažnije, uči iz svojih i tuđih pogrešaka.

Unutarnji svijet glumca

Gluma često zahtijeva duboko uranjanje u vlastite emocije. Koju emociju najčešće skrivate u svakodnevnom životu, ali je možete snažno izraziti kroz ulogu?

U privatnom životu trudim se biti iskren i reagiram u skladu s onim što osjećam, iako ponekad moram suzdržati emocije, osobito u poslovnom okruženju. Takve situacije nisu česte, ali kada se dogode, osjećam ljutnju i tugu. Rijetko se naljutim onako kako to mogu pokazati na sceni pa mislim da je to najbolji odgovor.

Ono što publika prepoznaje kao vrhunsku glumu jesu trenuci kada glumci potpuno urone u ulogu. Što osjećate kada u potpunosti „nestanete“ u liku i zaboravite da glumite?

Lakše mi je to osjetiti kada je liku nanesena nepravda, jer tada lakše budim te emocije. U takvim trenucima naježim se jer osjetim da smo kolega ili kolegica i ja pogodili pravi osjećaj.

Koja vas je reakcija publike ili kolega tijekom vašega rada najviše iznenadila?

Nedavno smo izvodili predstavu Cabaret i na kraju smo dobili stajaće ovacije koje su trajale desetak minuta. To je možda najljepši osjećaj koji glumac može doživjeti – zadovoljstvo publike zbog izvedbe. Svaka mi je reakcija publike tijekom predstave dragocjena. Kao glumac obožavam predstave u kojima osjećam da publika diše s nama na sceni.

Kazalište i film

Kako vidite odnos između filma i kazališta – jesu li to dva odvojena svijeta ili se međusobno hrane i nadopunjuju?

Rekao bih da se hrane i nadopunjuju. Gluma se u ta dva formata ne razlikuje u svojoj suštini, već se koriste različite tehnike. Na filmu se može postići puno s manje izraza, dok u kazalištu sve mora biti „veće“ kako bi bilo jasno publici.

Kako danas doživljavate hrvatsko kazalište i film? Što vas u njima inspirira, a što potiče na promišljanje?

Mislim da se sve razvija u dobrom smjeru jer mladi glumci, redatelji i dramaturzi donose novu energiju u kazalište i film. To me inspirira i potiče na razmišljanje jer uvijek može biti bolje, ali i gore. Ipak, čini mi se da idemo u dobrom smjeru.

Kazališna se umjetnost shvaća kao živa komunikacija s publikom. Što vam je važno da se u tom odnosu ne izgubi?

Važan mi je sam čin kazališta. Ne bih volio da kazalište nestane jer, zbog svoje primarne funkcije, ne smije nestati. Kazalište je nastalo kao mjesto buđenja svijesti naroda i zato mora opstati. Prenosi događaje na sebi svojstven način, drukčiji od bilo kojeg drugog medija.

Glazba i druge strane stvaralaštva

Uz glumu, važnu ulogu u vašem stvaralaštvu ima i glazba. Kako ona utječe na vaše promišljanje lika i scene?

Nedavno sam diplomirao na Akademiji s temom Glazba kao inspiracija u glumi i mogu reći da je glazba imala velik utjecaj na mene. Kao i gluma, glazba budi emociju i može poslužiti kao inspiracija ili nadahnuće u radu na likovima.

Kada biste spojili glumu, film i glazbu u jedan projekt, kakav bi to projekt bio?

Mjuzikl je jedan od mojih najdražih žanrova. Iako ples nije moja jača strana, vjerujem da se radom i upornošću može izvući maksimalni potencijal iz svakog čovjeka.

Koji vam je projekt do sada bio najposebniji, najzabavniji ili možda potpuno neočekivan – i zašto?

Za sada je to Cabaret, koji sam nedavno izvodio u Hrvatskom narodnom kazalištu. To mi je najdraži žanr i osjećam se potpuno svoj u njemu. Volim sve što sam radio, ali Cabaret je drama s elementima pjevanja, što je savršen spoj onoga što volim u umjetnosti.

Pogled naprijed

Kada biste pogledali deset godina unaprijed, po čemu biste voljeli da vas publika prepoznaje kao glumca?

Nisam siguran koji je točan odgovor, ali volio bih da publika prepozna strast i ljubav s kojom radim svoj posao. Ne mogu utjecati na to hoće li se to svima svidjeti, ali vjerujem da će moj svakodnevni trud netko prepoznati.

Koju biste poruku dali nekome tko dolazi iz glumačke obitelji i želi pronaći vlastiti put?

Radi, trudi se i nebo je granica u onome što voliš. Ako si siguran u sebe, nitko ti to ne može oduzeti.

I na kraju, možda najtiše i najdublje pitanje: kada skinete sve uloge, očekivanja i prezimena – tko ostaje?

Jedan sretan dječak koji živi svoje snove i svakoga dana, u svakom pogledu, napreduje.