piše: Emanuel Peponi Pintar, 7. a
Danas, na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata, Vukovara i Škabrnje, pokušavam riječima uhvatiti tišinu koja lebdi nad gradom, nakon što su kapi kiše zalijepile jesensko lišće na tamni asfalt mokre ulice. Vraća mi se misao na jučer: vjetar je divlje huktao, mrsio mi pramenove kose i raznosio potrgane vrećice niz ulicu. Kad sam ušao u školu, zalupio sam vratima vjetru nastup, a u tišini hola zatekao sam pano s radovima učenika koji su prikazivali Vukovarski vodotoranj, stol s replikom Vučedolske golubice, položenom ružom i upaljenim lampašem. Mir toga prizora stegnuo mi je grlo – taj jedan mali plamen gorio je za sve živote koji su se ugasili prije vremena.
U misao mi zakorači dječak mojih godina. On je, jednog dana početkom devedesetih, isto tako negdje stajao. Nije želio rat ni odlaske u sklonište – želio je u školu, igrati se, učiti. Trudim se vidjeti mu lice: začuđeno, blago, prašnjavo, uplakano. Strah mu je bio svakodnevica, a pitam se koliko je hrabrosti trebalo da stoji i gleda kako mu ruše školu, dom, ulice kojima je trčao, a da sačuva svoje djetinje srce i nadu.
Na nastavi povijesti učimo o kolonama ljudi koje su iz Vukovara odlazile krvavim putem, o Vukovaru koji je pao, ali nije nestao. O Škabrnji koja je gorjela, o ljudima koji se nikad nisu vratili, ali i o onima koji se nisu dali slomiti. Čitao sam o Siniši Glavaševiću – jednom je rekao: Nemojte dopustiti da vam slome grad u vama.
Grad u nama su vrijednosti: dobrota, mir i poštovanje. Lekcija je to koja je danas važnija nego ikad.
Poslije škole glavna ulica bila je već puna lampiona koje su učenici tijekom dana iznosili i palili u pratnji svojih učiteljica i učitelja. Hodam polako, u koracima mi odzvanja prošlost koju nikada nisam živio i gledam ta mala crvena svjetla kako bdiju uz cestu. U svakom od njih vidim nečije ime koje ne znam, ali osjećam da bi ga trebalo čuvati.
Znam da ne mogu promijeniti povijest, ali mogu je razumjeti. Iako nisam živio u ratu, čini mi se da ga svakog 18. studenoga barem malo dotaknem – u tišini, u nečijoj suzi, u imenima koja se ponavljaju na vijestima.
Ne mogu promijeniti prošlost, ali mogu zapamtiti. I mogu biti čovjek, kako je Siniša tražio. Najvažnije je ostati čovjek i kad je najteže. Naša je dužnost ne ratovati, ne mrziti, nego učiti, graditi, pamtiti i biti bolji.
Zato je današnji dan važan. Ne da nas iznova rastuži, nego da nas podsjeti da se hrabrost, ljubav i dobrota ne smiju zaboraviti. Da se Vukovar i Škabrnja ne čuvaju samo u spomeniku, nego u nama. Da se – kako je rekao Siniša – grad ne može ubiti dok ga nosimo u sebi.
I zato ga nosim.
U svoj blok upisujem što danas osjećam:
O Vukovaru koji živi u svakoj svijeći, o Škabrnji koja šaptom nosi sjećanje da se dobro pamti i kad sve izgori.
Vukovar i Škabrnja nisu samo mjesta, nisu samo gradovi i sela – oni su priče o ljudima.
O ljudima čija je dobrota rasla kad je sve oko njih gorjelo.
Shvatio sam sljedeće: Vukovar je više od kamenja i ulica, Škabrnja više od polja i spomenika. Oni su ogledalo naše snage, naše ljudskosti, podsjetnik tko smo kad ostanemo ogoljeni.
Domovina se ne voli glasno.
Ne kroz riječi koje ječe.
Domovina se voli tiho – u poštovanju, u pažnji, u gesti koja se ne vidi.
Danas nisam pisao o ratu.
Danas sam pisao o ljudima.
O srcu koje mora ostati čisto, jer sve drugo može biti zamijenjeno, ali ono – ono je neponovljivo.
U svijeći na prozoru, u minuti šutnje, u izboru da budeš čovjek – tamo se čuva domovina.
Jer tako su me naučili oni koji su preživjeli, koji su gledali kako sve gori i opet iz pepela prkosno izdignuli svjetlost.
Svako moje djelo, koliko god maleno, bit će kap u moru poštovanja i sjećanja na one koji su dali sve.
I dok završavam svoje zapise, osjećam misao koju je Siniša živio:
Grad ne možeš ubiti dok ga nosiš u sebi.
Danas ga nosim.
I nosit ću ga.
Jer to je moj zadatak, moja ljudskost i moj zalog za budućnost.
