Uz puno osmijeha, poneku suzu i mnogo lijepih uspomena, jučer smo se na svečanoj dodjeli svjedodžbi oprostili od još jedne generacije naših osmaša. Nakon osam godina zajedničkog odrastanja, učenja i stvaranja prijateljstava došlo je vrijeme za novi životni korak.
Na početku svečanosti učenicima, njihovim roditeljima i učiteljima obratila se ravnateljica Marina Perković. Zahvalila je učenicima i njihovim učiteljima na zajedničkim godinama ispunjenima radom, učenjem i brojnim uspjesima te im poželjela da u srednju školu ponesu znanje, samopouzdanje, lijepe uspomene i vrijednosti koje su stjecali tijekom svog osnovnoškolskog obrazovanja.
Prigodnim riječima osmašima se obratila i umirovljena ravnateljica Mara Mamuza, koja je s ovom generacijom provela veći dio njihova osnovnoškolskog obrazovanja. Poželjela im je mnogo uspjeha u srednjoj školi te poručila da sa sobom ponesu lijepe uspomene, prijateljstva i vrijednosti koje su stekli tijekom školovanja.
U ime svih osmaša nazočnima se obratila učenica 8. d razreda Klara Vicić. U svom je govoru zahvalila ravnateljici, učiteljima i svim djelatnicima škole na podršci, strpljenju i razumijevanju tijekom proteklih osam godina, a svojim je prijateljima poželjela hrabrost i uspjeh u svim izazovima koji ih očekuju. Njezin govor donosimo na kraju ove objave u cijelosti.
Poseban trenutak svečanosti bila je dodjela nagrada učenicima koji su svih osam godina osnovnoškolskog obrazovanja ostvarili odličan uspjeh (5,00): Petri Kuburić (8. c), Klari Vicić (8. d) i Davidu Nikoliću (8. e). Njihova predanost, ustrajnost i marljivost zaslužuju iskrene čestitke i posebno priznanje.
Na kraju svečanosti razrednici Dijana Mihelčić, Marijan Brajnović, Nikolina Ćerlek, Ivan Dukmenić i Ankica Vidak svojim su učenicima uručili svjedodžbe, čime je simbolično završilo jedno važno životno poglavlje.
Dragi osmaši, hvala vam što ste svojim osmijesima, uspjesima i zajedništvom obogatili život naše škole. Želimo vam da hrabro zakoračite u novo razdoblje, vjerujete u sebe i nastavite graditi svoj put s istom upornošću i radoznalošću koja vas je pratila do danas. Sretno!
Govor Klare Vicić
Poštovana ravnateljice, učitelji, prijatelji i svi prisutni,
pripala mi je čast obratiti vam se prije ovoga važnog trenutka koji obilježava veliku promjenu pred nama.
Čini se kao da smo godinama čekali ovaj trenutak. Godinama govorimo kako jedva čekamo završiti osnovnu školu i krenuti dalje. Činilo se da je taj dan jako daleko, a sada, kad je stigao, barem za sebe mogu reći da još uvijek nisam sasvim svjesna da je doista došao.
Prije osam godina prvi smo put sjeli u školske klupe. Nismo poznavali jedni druge i nismo znali što nas čeka. Nismo razmišljali o kraju, nego samo o novom početku. Danas stojimo ovdje zajedno, stariji nego što smo tada mogli zamisliti, na kraju jednog važnog poglavlja života koje nas je sve oblikovalo.
Prije svega, želim zahvaliti našim roditeljima. Hvala vam na svakom jutru kada ste nas budili, na svakoj pomoći oko zadaće i na svakom savjetu koji ste nam dali, ne samo o učenju nego i o prijateljstvu, odgovornosti i odrastanju. Hvala vam što ste bili uz nas na svakom koraku i što ste nas pratili dok smo odrastali. Možda je upravo vama danas najteže povjerovati da više nismo ona mala djeca koja su vas držala za ruku na putu do škole.
Veliko hvala našim učiteljima. Naučili ste nas mnogo više od onoga što piše u udžbenicima. Naučili ste nas kako biti odgovorni, kako ustrajati kada je teško i kako vjerovati u sebe čak i onda kada sumnjamo. Posebno hvala našim razrednicima koji su bili uz nas kroz sve naše uspone i padove, sloge i nesloge. Možda vam nismo uvijek olakšali posao i možda vam nismo uvijek išli na ruku, ali jedno je sigurno – vaš trud nećemo zaboraviti.
Hvala i svim djelatnicima škole koji su se svakoga dana brinuli da nam škola bude mjesto u kojem smo se osjećali sigurno, prihvaćeno i ugodno.
Najveće hvala želim reći svim učenicima koji su tijekom ovih osam godina bili velik dio mog života. Dijelili smo odmore, izlete, stres prije testova, ali i smijeh koji nije prestajao ni nakon opomena. Dijelili smo bezbroj običnih dana, za koje tada nismo znali da će jednoga dana postati naše najljepše uspomene.
Danas se ovo možda čini kao kraj, ali zapravo je samo posljednji put da smo svi zajedno na istome mjestu prije nego što svatko krene svojim putem.
Za nekoliko godina možda se nećemo sjećati svih formula i definicija koje smo učili napamet, ali sigurno ćemo se sjećati tko je sjedio pokraj nas kada smo dobivali dobre ili loše ocjene. Sjećat ćemo se ljudi zbog kojih smo se veselili dolasku u školu. Sjećat ćemo se prijateljstava koja su nastala sasvim slučajno, a postala važan dio naših života. Jer na kraju ne pamtimo svaku lekciju koju smo naučili – pamtimo ljude s kojima smo ih učili.
Možda je ovaj novi početak pomalo strašan, ali svima nam želim da u nepoznato krenemo jednako hrabro kao što smo prije osam godina prvi put ušli u školu – gledajući naprijed, bez straha od toga hoćemo li uspjeti.
Neka svatko od nas pronađe svoj put, ali neka u srcu uvijek nosi dio ove škole i ovih uspomena.
Hvala svima!
