izvještava: Emanuel Peponi Pintar, 7. a
Neki izleti ostanu zapisani u bilježnicama, a neki se urežu u srce. Naše trodnevno putovanje u Dalmaciju bilo je upravo takvo – puno smijeha, novih saznanja, zajedničkih trenutaka i malih pustolovina koje ćemo još dugo prepričavati.
Put prema jugu i šibenska povijesna razglednica
U rano jutro 27. svibnja sedmaši su, u pratnji svojih razrednika Martine Žilić, Jurice Zajeca, Katarine Popić, Ankice Juranović i Anastazije Šafran Tepeš te učitelja informatike Kreše Ureka, učtielja tjelesne i zdravstvene kulture Tomislava Blažine, učiteljice engleskog jezika Antonije Kolaković i pomoćnice u nastavi Natalije Pintar, krenuli iz Dugog Sela na put koji je puno više od običnog izleta. To je svojevrsni ispit zrelosti skupine učenika u punoj eksploziji puberteta.
Dok je autobus grabio prema jugu Hrvatske, kroz prozore su se izmjenjivali prizori cvijećem prošaranih ravnica, zelenih brežuljaka, kamenjara i plavog neba. Kako su kilometri prolazili, raslo je i uzbuđenje. Pred nama su bila tri dana istraživanja, druženja i otkrivanja ljepota naše obale. No prvo je trebalo preživjeti test izdržljivosti – prerano ustajanje i višesatno truckanje u tijesnom autobusu.
Prva postaja bio je Šibenik. Miris mora brzo je potisnuo toplo, neugodno aromatizirano ozračje autobusnog kolodvora i usmjerio našu pažnju na grad koji priča priče davnih vremena. Šetajući njegovim kamenim ulicama, osjećali smo se kao da smo zakoračili u povijesnu knjigu.
Posebno nas je zadivila katedrala sv. Jakova, jedina europska katedrala izgrađena isključivo od kamena, i to bračkog, bez vezivnog materijala. Zbog posebnog načina gradnje i danas zadaje glavobolje restauratorima. Uvrštena je na UNESCO-ov Popis svjetske baštine, a njezini kameni detalji i lica uklesana na pročelju jednostavno traže da ih se promatra bez žurbe.
Od Skradina do Skradinskog buka
U staroj gradskoj jezgri saznali smo kako je Šibenik jedan od rijetkih hrvatskih gradova koji nisu osnovali ni Grci ni Rimljani, nego sami Hrvati. U Perivoju Roberta Visianija, nazvanom po poznatom šibenskom botaničaru, nakratko smo predahnuli među palmama i zelenilom čekajući ručak.
Nakon ručka krenuli smo prema Skradinu, slikovitom gradiću na ulazu u Nacionalni park Krka. Šetajući drvenim stazama, slušali smo šum vode koja neumorno stvara sedru – prirodni fenomen po kojem je Krka poznata diljem svijeta. Vidjeli smo stare mlinice i saznali kako su ljudi nekada koristili snagu vode za svakodnevni život.
Kad smo stigli do Skradinskog buka, pred nama se otvorio prizor kao iz bajke. Najpoznatiji i najveći slap na rijeci Krki sastavljen je od čak sedamnaest sedrenih barijera, a ljepota tog prizora teško se može opisati riječima. Brod nas je zatim polako odvezao iz tog komadića raja.
Bazen da, disco baš i ne
Poslijepodne nas je dočekalo pravo osvježenje. Smjestili smo se u hotel i uživali na bazenima. Nakon dana ispunjenog hodanjem i razgledavanjem, kupanje, igra i razgovori s prijateljima bili su savršen završetak dana.
No navečer nas je čekao i mini disco. Iskreno, nije bilo baš mnogo zainteresiranih, ali kad je već bio dio programa, odradili smo i to. Srećom, nije dugo trajao.
Sokolovi, sove i vodene avanture
Drugoga dana posjetili smo Sokolarski centar. Ondje smo izbliza upoznali veličanstvene ptice grabljivice – sokolove, jastrebove i sove. Naučili smo koliko su važne za prirodnu ravnotežu te kako ljudi već tisućama godina surađuju sa sokolima kroz tradiciju sokolarenja, koja je danas zaštićena kao UNESCO-ova nematerijalna kulturna baština.
Posebno nas je oduševila demonstracija hranjenja i suradnje s pticama. Promatrajući ih, shvatili smo koliko je priroda istodobno nježna, moćna, sirova i fascinantna.
Poslijepodne je bilo rezervirano za Aquapark Dalmatia. Tobogani, bazeni i bezbrojni trenuci smijeha pretvorili su dan u pravo malo ljetovanje. Neki su se utrkivali tko će se brže spustiti niz tobogan, a drugi su jednostavno uživali u druženju. To nisu bili samo bazeni i igre – to su bili trenuci stvaranja uspomena koje povezuju prijatelje.
Otok spužvara i kupanje koje smo svi čekali
Trećega dana oprostili smo se od hotela i krenuli prema Krapnju, najmanjem i najnižem naseljenom otoku na Jadranu. Do njega smo doplovili kratkom vožnjom brodom iz Brodarice. Posebno nas je iznenadila činjenica da najviša točka otoka jedva prelazi jedan metar nadmorske visine.
Krapanj je poznat po stoljetnoj tradiciji spužvarstva. Naučili smo kako su se prirodne morske spužve nekada skupljale ručno, ronjenjem na velikim dubinama, što je zahtijevalo veliku hrabrost i vještinu.
Šetajući uskim kamenim ulicama među starim kućama, imali smo osjećaj da vrijeme ondje teče sporije. More je bilo na svakom koraku, a tišina otoka donosila je poseban mir. Ondje smo se nakratko i okupali u moru, što smo svi jedva dočekali.
Posljednje stranice putovanja
Posljednja postaja našeg putovanja bio je Zadar, grad koji uspješno spaja više od tri tisuće godina povijesti i suvremeni život. Šetali smo Kalelargom, najpoznatijom zadarskom ulicom kojom su stoljećima prolazili trgovci, mornari i putnici.
Posebno nas je ponovno oduševila crkva sv. Donata, jedan od najvažnijih spomenika ranoga srednjeg vijeka u Hrvatskoj. Njezini debeli kameni zidovi i kružni oblik izgledali su kao nešto iz viteških priča.
U Perivoju kraljice Jelene odmorili smo prije povratka kući. Dok smo sjedili među drvećem i razgovarali o svemu što smo vidjeli, postalo nam je jasno da smo tijekom ova tri dana naučili mnogo više od povijesnih činjenica. Naučili smo slušati jedni druge, pomagati si, dijeliti oduševljenje i razočaranja te zajedno otkrivati svijet i svoje mjesto u njemu.
Kad smo se u večernjim satima vratili u Dugo Selo, bili smo umorni, ali prepuni dojmova. U našim su se mobitelima nalazile stotine fotografija, no najljepše uspomene ostale su pohranjene negdje drugdje.
Putovanja nisu samo kilometri koje prijeđemo. To su ljudi s kojima se smijemo, pjevamo i odrastamo. To su mjesta koja nas zadive i trenuci koji nas povezuju. A ovo putovanje bilo je upravo takvo – razigrano, poučno, toplo i nezaboravno. Bio je to naš prvi i posljednji zajednički maturalac.
