izvještava: Emanuel Peponi Pintar, 7. a

Nekoliko dana nakon što su službeno započeli dugo očekivani uskrsni praznici, u utorak, 31. ožujka 2026., počela se razvijati jedna sasvim neslužbena, uzbudljiva i dugo planirana misija: skupina Digitalaca, uz strateško vodstvo učitelja informatike Kreše Ureka, krenula je put kina pogledati dugo iščekivani film Project Hail Mary. Ili, kako bi se reklo u prijevodu koji zvuči kao plan iz očaja – „Projekt Spasitelj“.

Do same avanture nije se stiglo teleportacijom, nego prizemnijim, ali ništa manje zabavnim prijevoznim sredstvom – vlakom. Put je prošao u živahnom čavrljanju, teorijama o radnji filma i posebnom uzbuđenju koje se javlja kad znaš da te čeka nešto dobro.

Priča počinje mnogo prije filmskog platna. Naime, film je nastao prema istoimenom romanu Project Hail Mary autora Andyja Weira, poznatog po hitu The Martian. Weir je prepoznatljiv po svom stilu: spoju rigorozne znanosti, napete radnje i humora koji se pojavljuje baš onda kada liku prijeti, blago rečeno, totalna propast.

Roman prati Rylanda Gracea, nastavnika prirodoslovlja koji se budi na svemirskom brodu bez sjećanja, samo da bi postupno shvatio da nosi odgovornost za spas cijelog čovječanstva. I ne, to nije metafora – radi se o doslovnom spašavanju Zemlje od kozmičke prijetnje. Kombinacija znanstvene preciznosti (astrofizika, biologija, orbitalna mehanika) i emocionalno pristupačne priče razlog je zašto je knjiga postala globalni fenomen.

Ekranizacija ovako kompleksnog djela predstavljala je izazov ravan pokušaju parkiranja svemirskog broda bez retrovizora. Knjiga je, velikim dijelom, introspektivna – glavnina radnje odvija se unutar Graceovih misli, uz detaljna znanstvena objašnjenja. Prevesti to u filmski jezik, a da publika ne dobije osjećaj da sluša predavanje iz fizike, zahtijevalo je iznimnu kreativnost.

Filmska adaptacija redateljskog dvojca Phila Lorda i Christophera Millera taj je problem riješila kombinacijom vizualno impresivnih scena, dinamičnog ritma i pametno doziranog humora. Znanstveni koncepti nisu pojednostavljeni do banalnosti, ali su prikazani dovoljno jasno da i gledatelji bez doktorata mogu pratiti radnju bez „pregorijevanja“ sivih ćelija. Poseban naglasak stavljen je na odnos glavnog lika s – bez spojlera – jednim vrlo neobičnim saveznikom, što filmu daje dodatnu emocionalnu dubinu.

Je li ekranizacija uspjela? Ukratko: da – i to više nego pristojno. Iako su neke nijanse iz knjige morale biti žrtvovane (što je sudbina svake adaptacije), duh originala ostao je očuvan. Film uspijeva balansirati između spektakla i intime, znanosti i zabave – što je, u svijetu blockbustera, gotovo znanstveno čudo.

No prava čar ove reportaže nije samo u filmu. Druženje prije početka projekcije, kao i putovanje vlakom do Zagreba i natrag, omogućili su rasprave o radnji, pokušaje objašnjavanja fizikalnih koncepata uz grickalice te nezaobilazni humor koji nastaje kada se spoje učenici, profesor i višesatno druženje. Kino je bilo samo središnja točka, ali iskustvo je bilo mnogo šire – kombinacija edukacije, zabave i druženja koja se ne može replicirati u učionici.

Osobni dojam? Film je iznimno gledljiv, pametan i emotivan, ali knjiga… knjiga je i dalje korak ispred. Upravo zato preporuka ide u dva smjera: pogledati film zbog vizualnog i doživljajnog iskustva, ali svakako pročitati roman zbog dubljeg razumijevanja i uživanja u autorovu briljantnom pripovijedanju. Jer ako film predstavlja uzbudljivo putovanje, knjiga je cijela ekspedicija.

A ekspedicije su, kao što smo i sami dokazali tog dana, uvijek bolje u dobrom društvu Digitalaca.