Kada smo stigli u Brdovec, u tamošnju Osnovnu školu Pavao Belas, malo sam pogledao oko sebe. Škola im je vrlo lijepa i uredna. Pomalo čudnog izgleda, smeđih boja koje su se prelijevale iz  nijansu u nijansu.

Izbor za Vijeće učenika Zagrebačke županije održavao se u u dvorani. Dvorana je bila tri puta veća od naše. Vrlo visokog stropa,  zidova nježno plave boje te tla boje oceana, išaranog bijelim crtama. Na sredini dvorane smjestio se žiri. Gospođa, koja se blago smješkala, bila je voditeljica i imala je crnu haljinu isprepletenu bojama fuksije i crnila. Pomalo sam je čudno promatrao, ali sam ujedno i skrivao pogled, kako to ne bi primjetila.

Svi smo sjeli na tribine. Djeca su izlazila abecednim redom. „Ceremonija“ je počela obraćanjem debeljuškastog „directioner“ − znam da je „directioner“ zbog 1D fascikla − koji je probio led. Prvo je malo pročistio grlo te je počeo s govorom. Glas mu se lomio pred našim pogledima te je brže-bolje smislio jednu-dvije rečenice o sebi, a zatim se uputio nazad na svoje mjesto.

Nakon desetak ljudi, red je došao i na mene. Polako sam poskakujući došao do mjesta gdje se nalazio mikrofon. Okrenuo sam se na peti te sam ga počeo nervozno stiskat pomalo drhćući. Progovorio sam. Osjetio sam kako mi se riječi odbijaju o zidove velike prostorije te da me oblijeva hladan znoj. Nisam čuo svoje riječi, već samo jeku. I tako, započeo sam: “Umm...Ovaj… Dobar dan. Moje ime je Vanja, pohađam Osnovnu školu Josipa Zorića i idem u 8. razred. Kad odrastem htio bih postati profesor. Možda zato što mi je uvijek bilo privlačno i interesantno to kako profesori ispijaju kavu, čaj te raspravljaju o dogodovštinama i nedogodovštinama svojih učenika i učenica u zbornici. Naravno, san mi je kao i većini nas. Volio bi postati glumac, ili poznati pisac, ali i japanski pop idol. Zasad samo pjevam pod tušem te svakodnevno gnjavim svoje roditelje i frendove u školi. Ah, snovi snovi.“ Trema je prevladala pa sam brže-bolje protisnuo kroz zube: „I…to je to.“ Pohitao sam do svog mjesta pognuta i pomalo posramljena pogleda. Bilo je dosta dobrih natjecatelja pa sam znao da neću najbolje proć'. Ipak su pobjednice bile iskusnije mlade osobe koje nisu u tim puberteskim godinama poput većine natjecatelja.

Po zavšetku uputili smo se prema stolu na kojim se nalazila hrana. Između raznih hladnih sendviča, poput malenih kanapea i brusketa, odlučio sam uzeti komad zapečene štrukle te sam ispražnjenim pogledom gledao i oslušivao što se oko mene događa. Za to je vrijeme naša draga ravnateljica vodila „bitku“ s mobitelom. Kada smo se najeli, krenuli smo prema Dugom Selu. Odmah sam utonuo u san zbog toga što je ovo sve bilo poprilično iscpljujuće iskustvo. Bilo mi je drago što sam vidio i drugu stranu profesora koji se potpuno opuste i počnu ponašati kao i mi ostali smrtnici. Stvarno dobro iskustvo i volio bi ga ponoviti!

Vanja Prgomet, 8. c