U nastavku pročitajte intervju s učiteljicom Nikolinom Piršljin.

Molimo vas da nam se ukratko predstavite!

Ja sam Nikolina Piršljin, učiteljica sam u vašoj školi, trenutno sam na zamjeni, mijenjam učiteljicu Adu Trbović, koja je na bolovanju. Prije sam radila u Osnovnoj školi Ivan Benković. Inače sam iz Zagreba i na posao putujem vlakom, imam 27 godina i dobitnik sam Volonterskog Oskara.

Što je za vas volontiranje?

Za mene je to prilika da pomognem drugima, da usrećujem druge, da malo poboljšavam svijet i prilika da upoznajem druge ljude, stječem neka nova iskustva, neka nova znanja. U svakom slučaju,. nešto jako pozitivno i svima bit preporučila da se okušaju u volontiranju.

Što Vas je potaknulo da počnete volontirati?

Prije šest godina moja je prijateljica dobila tumor na štitnjači. Tražila različite načine kako da dozna nešto o toj bolesti te tako stupila u kontakt s udrugom Krijesnica. Kako bih joj pomogla u njenom nastojanju, i ja sam povezala s njima. Inače, udruga Krijesnica je udruga koja se bavi djecom koja boluju od tumora, odnosno malignih bolesti. Eto, tako smo nas dvije počele s njima surađivati radeći različite poslove. Na kraju su me pozvali da dođem u njihov kamp, u kojem sam do sada boravila već 3-4 godine.

Oduzima li Vam to puno vremena, jeste li se morali nečega odreći zbog volontiranja?

Pa ovako, kampovi udruge Krijesnica organizirani su u vrijeme ljeta, kada djeca nemaju nastavu. Osim toga, posjećivala sam jednog dječaka u bolnici, malog Kristijana koji je  stradao u požaru i zadobio jake opekotine. Nitko ga nije mogao posjećivati pa sam ja odlazila k njemu, da mu malo skratim vrijeme, da se poigram s njime, da ga zabavim. Posjećivala sam ga svaki dan, što jest zahtijevalo nešto mog vremena, ali, kad se dobro organiziraš, onda sve stigneš.

Što radite kao volonterka, opišite nam malo?

U kampu udruge Krijesnica moja se uloga zove „teta za sve“. To bi značilo da tokom dana provodim vrijeme s djecom i radim s njima stvari koje ih zanimaju i koje vole. Ujutro ih budim da ustanu za doručak, pomažem im kod odijevanja, zatim idemo na zajedničke radionice ili druge aktivnosti koje su organizirane u okviru kampa, zatim slijedi na ručak, pa poslijepodnevne aktivnosti, izleti i radionice. Navečer se odvija večernji program sa raznim sadržajima, a prije spavanja im čitam priču za laku noć, pričamo o danu. Često ih zagrlim, jer im nedostaju mama i tata. Trudim se zabaviti i uveseliti ih.

Podržava li Vas Vaša okolina?

Dio njih mi se čudi, ali u principu jako im je drago što to radim i cijene to. Neki od njih možda sami ne mogu naći vremena za volontiranje, ali podržavaju mene. Moji prijatelji i obitelj trude se biti uz mene i, kad me neke stvari ražaloste, pokušavaju me utješiti.

A što kada su saznali da ćete biti volonterka, kako su reagirali, jesu li bili u šoku?

Pa nisu, nekako je to sve bilo normalno. Rekla sam da želim biti volonterka i pokušala objasniti što to znači. Svi znaju kakva sam,  da volim pomagati drugima.

Imate li dovoljno vremena za svoj privatni život, prijatelje i slično?

Imam, za sve se nađe vremena. Dobro, ponekad moram malo juriti. Poanta je u tome da čovjek voli ono što radi. Čovjek treba iskoristiti sve što mu život pruža, valja se okušati u svemu. Za to uvijek ima vremena.

Što za Vas znači nagrada Volonterski  Oskar?

Za mene je to čast, jedna velika čast. Mislim da su i Mislav i Marija, dvoje mladih koji su također ušli u uži krug, osobe koje se stvarno trude i koje, volontirajući, rade jedan prekrasan posao. Volonterski Oskar doista je jedno veliko priznanje mome radu i meni vrlo dragocjeno.

                Što mislite, koliko ćete se još dugo moći paralelno baviti i volontiranjem i svojim poslom?

Ja ću se truditi koliko god budem mogla. Nadam se da ću i dalje pronalaziti vremena i za volontiranje pa makar to bili i kratki vremenski periodi.

I za kraj, nedavno ste počeli raditi u našoj školi, kako vam se sviđa?

Dobro je, svi su jako dobri i dragi prema meni i stvarno su gostoljubivi. Svi su me lijepo prihvatili, a nadam se da će i vama biti lijepo sa mnom.

Hvala Vam i želimo Vam još puno uspjeha!

Radoznale reporterke:

Patricia Jozić, 6. e i Lana Ivanišević 6. e