Zvono koje je označilo kraj trećeg sata istodobno je pozvalo i nalet snažne kiše za koju se nitko nije pripremio unatoč tome što su ujutro svi trebali poslušati instinkte, a ne povjerovati varljivom toplom omotaču. Odmah su neki u sjećanjima transportirani u ožujak kad je kiša jednako nemilosrdno odlučila pratiti kulturnog uzdizanja željne đake dok su kretali gledati istoimenu kazališnu predstavu u zagrebačko kazalište Trešnja. Srećom je brzo dogovoreno da do kina sve prevezu naši školski autobusi, tako barem u kinu nitko nije sjedio mokar do kože.

U filmu “Dražen”, hrvatskog redatelja Danila Šerbedžije, prikazano je puno detalja iz njegovog privatnog života. Radnja prati Draženov put od ranog djetinjstva. Jako je važan njegov odnos sa starijim bratom Aleksandrom koji je u njemu probudio ljubav prema košarci. Sve što je Dražen kasnije postao bilo je vođeno željom da bude baš kao njegov veliki brat. Dražen je vječno poput djeteta jurcao za svojim snom. Košarka mu je postala važnija od ičega pa je ulagao beskrajni trud u treninge.  Želio je igrati košarku s bratom, ali ovaj nije imao vremena i volje igrati s njim jer je već trenirao u klubu. Bio je toliko opčinjen košarkom da je zanemario i glazbenu školu.  

Roditeljima je bilo jako teško izlaziti na kraj s tvrdoglavim sinom, ali su mu bili i podrška. Dražena su upisali u košarkaški klub “Šibenka”, a Aleksandar je otišao trenirati u KK Cibonu. Razdvojenost od brata teško je pala Draženu. U intervjuu nekoliko godina kasnije Dražen, prelazeći u KK Cibonu, na pitanje zašto prelazi u drugi klub odgovara da je to zbog brata. U kratkom periodu nakon toga osvojio je sve Europske košarkaške titule i zatim prešao u košarkaškog diva, NBA ligu.

Pratimo kako tamo živi sa svojom djevojkom Zdravkom. Nezadovoljan je jer ga nisu tretirali kao jednog od najboljih, iako je on to bio. Vidimo niz trzavica među njima koji su rezultirali i prekidom ljubavne veze.

Dražen putuje igrati za Jugoslaviju uoči europskog košarkaškog kupa, a ima i novu djevojku, košarkašicu Klaru. Na posljednji košarkaški okršaj odlučuje putovati automobilom kojim je upravljala Klara, a imali su i još jednu suputnicu. Zbog zastoja na autocesti Dražen izlazi iz auta i susreće Zdravku koja ga vodi na obližnje košarkaško igralište gdje igraju košarku i on se s nostalgijom prisjeća svojih mladih dana. Scena se prekida i doznajemo kako je to bilo zadnje Draženovo putovanje. Otišao je uz zvukove smrskanog crvenog Golfa i kapljice proljetne kiše, 7. lipnja 1993. godine. Taj prizor nije prikazan u filmu već je objašnjen tektsom na ekranu čime film završava.

Radnja filma zaokupila je sve, ali izostala je onako snažna emocija koju su, u neposrednom kontaktu, glumci predstave „Dražen“ izazvali kod publike onog kišnog dana u ožujku na sceni Dječjeg kazališta „Trešnja“.  Tad je još dugo ostala knedla u grlu i osušena suza na obrazu.

Ništa od toga ne umanjuje veličinu Dražena Petrovića. Upravo suprotno, daje nam djeliće i slike tog velikog čovjeka i sportaša.  On dalje živi kroz sve priče i sjećanja, kroz inspiraciju koju daje nama, toliko godina kasnije.

Kiša je neumorno pljuštala i kad smo krenuli kućama. Kisnem i razmišljam kako je kiša ispratila i Dražena. Čuo sam jednom da i nebo plače kad ode netko dobar i voljen.

Emanuel Peponi Pintar, 6.a