Sljepoća je uvijek bila teška invalidnost, a u Hrvatskoj je tim invaliditetom pogođeno oko 5800 osoba, registriranih u Hrvatskom savezu slijepih. Sljepoćom se smatra ono oštećenje vida koje je dovelo do totalnog gubitka vida, kada izostaju bilo kakvi vizualni podražaji, te oštećenje vida s kojim osoba ima osjet svjetla ili ostatak vida do 2 posto. To se smatra pravom sljepoćom, a osim nje u kategoriju sljepoće spada i takozvana praktična sljepoća koja uključuje ostatak vida od 2 do 5 posto te suženje vidnog polja na 5 stupnjeva i manje oko fiksacijske točke.

Zbog svog invaliditeta slijepe i slabovidne osobe imaju poteškoća u kretanju pa da bi u tome bili uspješni, nužna im je obuka za samostalno kretanje pomoću bijelog štapa, psa vodiča i/ili elektroničnog pomagala za kretanje. Zbog nemogućnosti vidne percepcije nemoguće im je pratiti literaturu pisanu običnim, „crnim“ tiskom. Zato je knjige potrebno prevesti na „brajicu“ (pismo za slijepe) ili u takav elektronski oblik koji je čitljiv pomoću govornih programa za čitanje za slijepe, odnosno pomoću brajevih redaka.

Treba napomenuti da je osobama oštećena vida prilikom kretanja ponekad neophodna i pomoć drugih ljudi. Želimo li pomoći slijepoj osobi, a ne znamo na koji joj način pomoći, lako bismo mogli i pogriješiti. To će za obje osobe (slijepu osobu i osobu koja vidi) biti veoma neugodno iskustvo. Da bi se takve neugodne situacije izbjegle, potrebno je samo slijediti par jednostavnih uputa. Najvažnija stvar u svakoj komunikaciji, pa tako i u pružanju pomoći drugoj osobi, jest uspostavljanje prvog kontakta. Kada pristupamo slijepoj osobi najbolje je smirenim glasom upitati: „Mogu li vam pomoći?“ Ukoliko slijepa osoba odbije našu ponuđenu pomoć, ne trebamo se uvrijediti. Možda će drugi put nekoj drugoj slijepoj osobi pomoć biti neophodna. U tom ćemo slučaju stati pokraj njene slobodne ruke. Slijepa će osoba vodičevu ruku uhvatiti odmah iznad lakta, što joj omogućava da prati vodiča pola koraka iza njega. U takvom položaju slijepa osoba može, preko vodičeve ruke, osjetiti sve važne informacije o kretanju i istovremeno imati dovoljno vremena da pravovremeno te informacije protumači. NIKADA nemojte slijepu osobu uhvatiti za ruku ili rame i gurati ju ispred sebe.

Upravo u svrhu upoznavanja slijepih i slabovidnih osoba te senzibiliziranja djece za njihove teškoće, u utorak 15. veljače 2011. učenike drugih razreda posjetila je slijepa osoba  gospođa Sanja Stanković. Posjet je organizirao Crveni križ Dugo Selo, na čelu s gospođom Gordanom Kocijan, s kojim naša škola ima dugogodišnju suradnju.

U razgovoru s djecom Gospođa Stanković pokušala je približiti svoj svijet i objasniti im kakav je to osjećaj kad si slijep. Mnoga su se djeca prvi puta susrela sa slijepom osobom pa ih se taj posjet jako dojmio, potakao ih na razmišljanje, što je rezultiralo time da su gospođi Stanković postavljali mnogobrojna pitanja. Osim razgovora, gospođa Stanković sa sobom je ponijela i djeci pokazala puno raznih predmeta koje slijepe osobe koriste. Na taj im je način zapravo neposredno dočarala što je sve slijepim i slabovidnim osobama potrebno za svakodnevni život, a školskoj je knjižnici poklonila i knjigu na Braillovom pismu.

Od mnogih učenika na koje je gospođa Sanja Stanković ostavila dojam i mnogo čemu ih naučila, razgovarali smo s troje učenika iz 2.d razreda – Sarom Habečić, Bartolom Lasanom i Krešimirom Pavićem. Oni su nam ispričali da im je gospođa Sanja Stanković točno objasnila kako se snalazi u kretanju, kuhanju, prelaženju ceste, u kući i na koji način posjećuje svoje prijatelje. Nabrojali su nam razne predmete i igre, koje su tom prilikom prvi puta vidjeli, a koje su specijalizirane za slijepe osobe: šah, Čovječe ne ljuti se, ručni sat koji „govori“, zatim sat kojemu se može skinuti poklopac i opipati vrijeme, knjigu na Braillovom pismu, mašinu za pisanje, čašu koja signalizira kad je puna itd. Učenici su istaknuli da je posjet slijepe osobe bio izrazito poučan te da ih je gospođa Sanja Stanković navela na to da više razmišljaju o tome kako se slijepe osobe zapravo osjećaju, jer i sami misle da je život slijepih osoba dosta otežan te da im je potrebna pomoć. Žao im je što ti ljudi nikada nisu vidjeli prirodu. Tvrde da bi sada znali na ulici prepoznati slijepu osobu i da bi znali kako joj pomoći – uvijek joj se prvo moramo obratiti i pitati želi li našu pomoć, pa joj tek onda pomoći.