Babarogina kuharica

„Otima djecu nečujno u mraku. Trpa ih u velike vreće i leti na metli grbavoj kao i njena leđa. Odvodi ih u svoju kuću koja stoji na pilećim nožicama duboko u šumi. Svojim rogom nemilosrdno im skida kožu i pretvara je u kaput. Gleda ih onako prozeble i prestravljene. Tek ih malo pomiriši svojim velikim nosom, pa onda - cap!“

Bila je to priča kojom su roditelji najčešće zastrašivali svoju neposlušnu djecu.

Tako su i roditelji pričali svojoj maloj šestogodišnjoj djevojčici Ivi. Iva nije bila ljubiteljica povrća pa bi joj roditelji govorili da će je, ako ne pojede svoje povrće, oteti zla babaroga i skuhati je u svom velikom kotlu. Iva je bila pametna djevojčica i nije povjerovala u tu priču pa su njeni roditelji odlučili to promijeniti. Jedne noći Iva se probudila začuvši buku. Na prozoru je ugledala tamni obris starice grbavog nosa koja kao da je letjela pred njenim prozorom. Vrisnula je i pokrila se pokrivačem preko glave. Čuvši vrisak, roditelji su se zlobno podsmjehnuli znajući da se pred Ivinim prozorom na vjetru ljuljao stari karton izrezan u obliku grbavca na metli. Ujutro se Iva probudila puna straha ali i znatiželje. Kako je i ne bi zanimalo o čudnoj babi s rogom! Sljedeće noći dok su njeni roditelji spavali mirnim snom, sretni što su napokon uvjerili dijete u priču o Babarogi, uze Iva jednu od onih knjiga o mitovima i pročita kako babaroge izlaze samo noću. U očima joj se vidjela želja za pustolovinom.

Ujutro nakon doručka išuljala se iz kuće u potrazi za tom babom, ali roditelji su je spazili i odlučili je slijediti. Kada stiže do šume, Iva stade oklijevati. Stajala je i gledala u visoka stabla. Sporo ali odlučno zakorači u šumu. Roditelji su je slijedili. Što je više ulazila u šumu, činilo se da je sve tamnije. Nakon dugog hodanja Iva se zaustavi pred gustim visokim grmljem. Ispred nje stajao je u zemlju čvrsto pričvršćen znak - Djeci zabranjen pristup! Iva duboko udahnu, stisne se i prođe. Našla se na velikoj livadi gdje nije bilo ni žive duše. Vladala je velika tišina. Moglo se čuti samo disanje male djevojčice. Ispred nje livada se prostirala miljama daleko. Nije joj se vidio kraj. Kada se okrenula, grmlja više nije bilo. Iza nje se stvorila visoka planina.  Istovremeno, roditelji zapanjeni njenom hrabrošću pođoše pomalo nesigurno za njom kroz grmlje, ali nađoše se opet u šumi. Zbunjeni krenuše kući zabrinuto razmišljajući kako da pronađu svoje dijete.

Iva je u međuvremenu krenula na planinu uopće ne razmišljajući o strahotama koje bi gore mogla pronaći. Hodajući, naišla je na nekoliko kostura i odbačenih kostiju. Prošli su je trnci, ali nastavila se uspinjati sve dok nije došla do stare kuće. Bila je velika, prašnjava s razbijenim prozorima i rastrganim krovom. Stajala je na velikim pilećim nogama što se Ivi činilo pomalo smiješno. Budući da nije znala kako da uđe, stade dozivati. Na škripava vrata nagledalo se veliko smeđe oko već umorno od starosti. Tlo se zatreslo, a pileće su se nožice polako spustile do zemlje. Iz kuće je izašla starica s velikim rogom posred čela. Zapita svoga neočekivanoga gosta zašto je ovdje i je li vidjela znak upozorenja. Iva se samo nakašlja premišljajući što da odgovori. Starica je ponovo ljutito upita zašto je ovdje. Iva odgovori da ju je željela upoznati. Starica se malo začudi i upita Ivu zna li ona koliko babaroge mogu biti opasne i okrutne prema djeci. Iva nakratko zadrži dah pa odgovori kako ona njoj ne izgleda baš opasno. Babaroga se nasmije shvativši koliko ovo dijete mora biti hrabro da dođe ovamo. Pozove je u kuću želeći  popričati s njom o putu. Iva je veselo ušla sretna što će moći upoznati tu tajnovitu ženu. Babaroga izvadi na stol debelu prašnjavu knjigu. Ispriča se zbog prašine. Dugo već nije imala goste pa nije radila ukusna jela. Na knjizi je debelim slovima bilo otisnuto „BABAROGINA KUHARICA“. Iva se sjetila da je čitala o toj kuharici u kojoj babaroga drži svoje recepte za kuhanje neposlušne djece. Zaledi se od straha. Uto babaroga upita: “Kolači ili palačinke?” Iva je munjevito razmišljala: hoće li ona biti glavni sastojak kolača ili će nju zamotati kao palačinku? Ipak, hrabro izabere kolače. Babaroga se ljupko osmjehne i krene u kuhinju. Iva je pažljivo razgledavala kuću. Gledala je stare slike na kojima je prepoznala babarogu s njezinom obitelji. Tada ju je starica pozvala na obrok. Dok je Iva jela ukusne voćne kolače, zapitkivala je staricu o obitelji i zašto svi tako zlo pričaju o njoj. Starica je tužnog pogleda objašnjavala tom slatkom malenom biću punom znatiželje kako je  ona nekada bila djevojčica  i imala obitelj. Pričala je kako su je ostala djeca često gnjavila zbog njenog izgleda i siromašne obitelji pa je pobjegla s obitelji u šumu. Pronašli su ovo mjesto gdje ih nitko nije mogao gnjaviti. Nažalost, ona je ostala posljednja u svojoj obitelji i sada sama čeka u ovoj staroj kućici kada će po nju doći smrt. Sva tuga i suze svijeta sada su se nalazile u Ivinim očima. Primi ona babarogine naborane ruke i prošapta kako nitko ne bi trebao biti sam, pa čak niti babaroge, a starica joj odgovori da je može zvati Baba Jaga. Pokušavajući oraspoložiti svoju novu prijateljicu, Iva upita Babu Jagu da je nauči peći kolače. Tako su u kuhinji  Baba Jaga i  Iva napravile različite poslastice: kolače, palačinke i pite. Nakon toga odjurila je Iva kući znajući da su roditelji zabrinuti. Bila je u pravu. Pokušala im je ispričati što se dogodilo, ali nisu joj vjerovali, samo su govorili da ima bujnu maštu te upozoravali da ne ide više sama u šumu.

Naravno, Iva ih nije poslušala. Tako se  svakoga jutra kriomice vraćala k Babi Jagi. Baba Jaga svakodnevno ju je učila pečenju kolača te joj pomagala u vježbanju čitanja i pisanja. Iva je Babi Jagi govorila o doživljajima iz škole. Bile su najbolje prijateljice i još se godinama družile.     Jednoga dana, na Ivin osamnaesti rođendan, Baba Jaga se uozbilji. Reče joj kako  sada više nije dijete i ne smije  više zna istinu o babarogi. Iva se rasplakala jer nije željela izgubiti najbolju prijateljicu. Baba Jaga joj objasni da joj mora izbrisati pamćenje jer će inače tako netko drugi saznati za ovo mjesto pa Baba Jaga neće više imati onaj mir koji je silno željela. Još joj ispriča da su i Ivini roditelji prošli isto i da se to, jednostavno, mora učiniti. Spustile su se zajedno niz planinu. Tamo je Iva u suzama zagrlila Babarogu.  Uto Baba Jaga zamahne rukom…

Iva se probudi u svom krevetu kao iz nekog dugog sna. Više nikad nije povjerovala ili pomislila na Babu Jagu, ali su joj u sjećanju zauvijek ostale one  poslastice koje su zajedno radile. Čudila se odakle joj takvo slastičarsko znanje i talent, ali se nije time previše zamarala. Postala je vrhunska slastičarka!

A tamo duboko u šumi, na planini stara Baba Jaga nadala se kako će ju prije smrti posjetiti još barem jedno pametno, hrabro i znatiželjno dijete kao Iva.

Nina Jadanec, 8. c

Babarogina kuharica

Ja sam svima vama dobro poznata Babaroga. Roditelji me vole jer mogu svoj djeci utjerati strah u kosti. Djeca me se plaše, uglavnom. Koji slušaju roditelje, pošteđeni su, ali oni koji ne slušaju, budu poslani meni. Ako su nepopravljivi i nakon mojih postupaka (nećemo sada o njima), neki od nepopravljivih završe u mojoj juhi, a neki u gulašu. Imam jednu deeeebelu kuharicu za takve stvari. Odat ću vam jedan recept, ako vam zatreba, a ja nisam dostupna!

Gulaš od dječjih prstića

250 g dječjih prstića

1 glavica najljućega luka (Ja imam posebnu vrstu koju sam sama uzgojila, ali može i običan.)

1 žlica soli

prstohvat papra

2 dcl vilinskoga mlijeka

2 flamingova jaja

dječje suze

U jednom loncu pirjamo luk i sitno isjeckane prstiće te dodamo flamingova jaja. Posebno umiješamo vilinsko mlijeko, sol i papar, a zatim to umiješamo u lonac s prstićima i lukom. Sve zajedno kuhamo oko sat vremena povremeno podlijevajući dječjim suzama.

Ovaj gulaš bit će vam jako sočan, ukusan… Ako niste jedan od onih koji su poslužili kao sastojak!

Ana Budim, 6. c

Babarogina kuharica

Bio je hladan zimski dan. Ljudi su odlazili na posao i svakodnevno viđali ženu umotanu u crveno-crni šal. Ispod šala nazirala joj se žuta kosa. Imala je crnu jaknu i smeđe cipele. Lice joj je bilo naborano, a ispod očiju crnili su se jaki podočnjaci. Nos joj je bio dugačak i krivudav i svima je odmah upadao u oči pa nisu uvijek primjećivali veliku izraslinu na čelu koja je podsjećala na rog. Svi su je uvijek gledali ispod oka i zaobilazili u širokom luku.

Ljuta zbog takvoga ponašanja jednoga je dana odlučila se osvetiti. Lupila je nogom o tlo, ono se zatreslo, a kraj nje se stvorio njezin ljubimac zmaj. Odnio ju je do šume, na jedno visoko drvo. Tamo je bila njezina kućica puna malih životinja i posudica s čudnim sastojcima i napitcima. Imala je i jednu veliku, debelu crvenu knjigu punu recepata za razne čarolije, napitke i jela. Paukova salata, juha od ptičjeg perja, bolonjez od mišjih repova, napitak čuburi-ćabiri… Odabrala je ovaj napitak. Stavila je tri zmajeva nokta, dva prhuta s kose, pet mačjih dlaka, prah od zdrobljenih glisti i sve skuhala u soku od koprive. Bila je jako sretna dok je kuhala i veselo je kreštala. U ponoć je zajahala zmaja koji ju je ponio visoko u nebo. Tamo je žestoko viknula, prolila napitak po gradu u kojem su je ljudi izbjegavali i odletjela prema Mjesecu i dalje se zlurado smijući iz svega glasa.

U noći ljudi nisu ništa od ovoga čuli ni primijetili. Međutim, ujutro su se neugodno iznenadili i prestravili ne vjerujući svojim očima:  Svatko je na čelu imao tri roga različitih boja!

Igor Fištrić, 6. c

Babarogina kuharica

Prošli tjedan smo se doselili na drugi kraj grada. Odluka o preseljenju mi se nikako nije svidjela, ali tako su odlučili moji roditelji. „Sve će biti dobro, vidjet ćeš,“ tješila me mama i nastavila, „upoznat ćeš nove prijatelje i napokon ćeš dobiti svoju sobu.“  To što neću više morati dijeliti sobu s dvjema starijim sestrama bilo je jedino dobro.

Bio je ponedjeljak. Velikim kamionom uputili smo se prema drugom kraju grada. Padala je kiša, a ja sam se samo željela probuditi iz ove noćne more. Ubrzo smo stigli. Kuća je bila ogromna! Nikada nisam vidjela toliko veliku kuću. Imala je tri kata i jako zanimljive sobe. Također je imala i sobu koja je izgledala poput knjižnice jer je bila prepuna knjiga i posebnu sobu u kojoj su bili razni stari predmeti i neki čudni kotao. Učinilo mi se da svjetluca, ali kad sam se približila, učinio mi se običnim pa na to nisam više obraćala pozornost. Iako su mi jako nedostajale  prijateljice, znatiželja se probudila u meni i nisam mogla dočekati izabrati svoju sobu.

Kada smo napokon unijeli sve stvari, bila sam spremna za pustolovinu. Prvo sam se odlučila za dvorište. Ispred kuće se nalazio mali slatki vrt u kojem je raslo puno  neobičnog začinskog bilja. Bila je tu još i ljuljačka, tobogan i neka rupa. Ta rupa mi je posebno privukla pozornost zato što je pomalo ličila na kakav brlog, ali nekako i na… i onda sam se sjetila. „Babaroga!!!“ povikala sam i brzinom svjetlosti utrčala u kuću. Pa štoje tebi?! Babaroga ne postoji. To samo roditelji plaše djecu dok su mali, tješila sam samu sebe. Kada sam bila mala, roditelji su mi govorili da ne idem u mrak zato što će me babaroga oteti i odvesti u svoj brlog. Valjda sam zbog toga prvo pomislila na nju kad sam vidjela brlog. Svi znaju da ona ne postoji, nastavila sam razmišljati. „Kćeri,“ čula sam tatin glas iz kuhinje koji se sve više približavao, „je li sve u redu? Izgledaš kao da si vidjela duha.“ „Hahahah, duha?... Ne, sve je u redu. Kuća mi se jako sviđa“, slagala sam.

Prvu noć sam jedva zaspala. Druge i treće noći učinilo mi se da  čujem plač i viku djece. Od tih zvukova sledila mi se krv u žilama. Četvrti sam dan odlučila spustiti se u onu knjižnicu i potražiti nešto da prestanem misliti o stvarima koje “ne“ postoje. Knjižnica je stvarno velika i provela sam cijelo poslijepodne tamo. Kada je pao mrak,  odlučila sam se vratiti u sobu. Upravo je tada jedna knjiga sama od sebe pala s police. Približila sam se i pročitala natpis „NE OTVARAJ!“ Nisam mogla odoljeti ! Na prvoj stranici je pisao naslov. Počela sam se pojačano znojiti, kapljice vode padale su s moga čela, grlo mi je bilo suho i neprestano sam se okretala oko sebe. Naslov te knjige bio je „BABAROGINA KUHARICA“.

Pokušala sam se smiriti. Nastavila sam listati. Na prvoj stranici bio je sadržaj. Tamo su se nalazili nazivi za  razna „jela“: mumije u sosu, omlet od djece, pita od pauka, salata od štakora, vampirski sataraš, crna limunada… Omlet od djece bio je posebno označen crvenom bojom koja je pomalo ličila na krv. Potražila sam tu stranicu, ali je ona bila istrgnuta.

Već je bila noć. Nisam znala što da napravim, opet se začuo dječji plač! Onda sam krajičkom oka uhvatila nekakvu svjetlost. Na udaljenom stolcu bio je svjetleći plašt. Stavila sam ga na sebe i pogledala se u zrcalo. Nisam ništa vidjela! Trebalo mi je par trenutaka da shvatim da sam pronašla plašt nevidljivosti. Tada mi se upalila žaruljica u glavi. Stavit ću plašt i otići u onu rupu. Pričekala sam dok moji zaspu i izašla iz kuće noseći na sebi plašt. Bila sam preplašena i srce mi je lupalo sto na sat, ali uporno sam ponavljala u sebi da ako je ovo sve istina, netko mora spasiti tu djecu.

Polako sam se spustila kroz rupu i zatekla pod zemljom jedan čudan prostor, ali i nju! Slabašna, mršava starica s velikim rogom nasred čela (valjda je zbog toga zovu babaroga). Imala je veliki okrugli mladež na nosu, dva nesimetrična oka u različitim bojama i nosila je staru, prljavu, iznošenu, crnu haljinu. Pričala je sama sa sobom dok su se djeca (pet dječaka i četiri djevojčice) nalazili u kavezu. „Buhahaha, kako ću se samo lijepo najesti! Čula sam da su se u moju kuću doselile tri djevojčice. Sutra navečer ću oteti najmlađu. Kaže se da je mlađe hrskavije! Buhahaha!!“  Srce mi je htjelo iskočiti od straha, ali bila sam odlučna i polako se iskrala van.

Sljedeći dan otišla sam u knjižnicu i počela tražiti knjige koje su imale ikakve veze s babarogom. Pretražila sam gotovo sve knjige, ali nisam pronašla ništa. Onda sam se sjetila one kuharice. Prošla sam svaku stranicu, ali nisam zapazila ništa neobično dok nisam došla do posljednje stranice.  Zadnja stranica bila je prazna i puno deblja od ostalih. Kada sam to vidjela, shvatila sam da su zadnje stranice zalijepljene jedna za drugu. Uspjela sam ih nekako odlijepiti nadajući se da će se na njima nalaziti rješenje. Prizor koji sam ugledala uništio mi je nadu. Stranice su bile prazne!  Ipak, odlučila sam pozornije proučiti te stranice.

Pod određenim kutom vidjela sam neke crte na desnom kraju stranice koje su bile čudnih oblika i išle u raznim smjerovima.  Odlučila sam ih sve precrtati i povezati na velikom papiru. Izgledalo je poput karte. Sve karte vode do blaga i nisam mogla dočekati vidjeti do koga ili čega će me ova karta odvesti. Učinilo mi se da pokazuje putokaze kroz kuću. Pratila sam ju i dovela me do sobe s kotlom. Odlučila sam zaviriti u njega. Unutra se nalazila velika svjetiljka. Dakle, to je bila ona svjetlost. Zbunjeno sam ju izvadila i  uputila se natrag u knjižnicu. Okretala sam svjetiljku na sve strane pokušavajući pronaći nekakvu udubinu ili izbočinu, ali ju nisam pronašla. Tada sam se sjetila filma u kojem su svjetiljkom svijetlili po papiru i pronašli nevidljivu tintu. Odlučila sam to pokušati. Napokon!

Na stranicama su nevidljivom tintom  pisali sastojci za prah koji može ubiti babaroge. Morala sam se požuriti zato što se počelo mračiti, a ona je dolazila po mene. Svi sastojci koji su mi bili potrebni nalazili su se u kući: malo crne tkanine, rastrgano ptičje pero (našla sam ga na terasi), puno soli, svinjska jetra (mama je taj dan radila za ručak jetrice pa sam uzela ostatke) i malo ugljena. Sve sam pomiješala i stavila u crnu vrećicu. Legla sam u krevet s vrećicom u ruci čekajući babarogu.

Došla je i stavila me u vreću dok sam se pravila da spavam. Ušli smo u onaj njezin brlog. Otvorila je kavez, izvadila me iz vreće i nasmijala se. U tom trenu otvorila sam oči i bacila prah na Babarogu. Počela je vikati istovremeno  se pretvarajući u paru. Iza nje ostala je samo crna iznošena haljina. Ona djeca su izletjela iz kaveza i zagrlila me. Cijelu noć smo razgovarali i dogovorili se da nikome nećemo reći ništa o ovome. Oni će svojim roditeljima objasniti da su zalutali u obližnjoj šumi. Moji i ovako nisu imali pojma što se događa!

Iako smo obećali da nećemo ništa reći, morala sam to negdje zapisati. Ovako nešto ne događa se svaki dan. Molim vas da ne kažete nikome o ovome, a posebno ne odraslima. Oni ne bi razumjeli.

Katarina Jurišić, 8. c

Kroz Jadransku pustinju

Godina je 2500. Na mjestu nekadašnjeg mora sada se nalazi Jadranska pustinja koju mali broj ljudi ikada posjeti zbog nepovoljne klime. Oni koji se odvaže zakoračiti u iznimno velik prostor Jadrana trebaju doći opremljeni s puno vode, hrane i raznih drugih potrepština. Upravo je jedan istraživač krenuo na put kako bi otkrio što se sve skriva tamo.

Vozio se par sati i zastao. Iz džepa je izvadio sliku iz davnog 21. stoljeća – u boji, naravno. Tehnologija je već tada bila iznimno razvijena, a tadašnji znanstvenici otkrili su mnogo lijekova za razne bolesti. Zbog toga ljudi danas mogu živjeti do 150 godina. Nakon nekoliko minuta promatranja onog što je nekada bilo Jadransko more, spremio je sliku nazad u džep i zagledao se u nepreglednu pustinju ispred sebe. Nije mogao vjerovati da se ovako nešto moglo dogoditi tako naglo. Naime, pustinja je ovdje stotinjak godina, a nastala je zbog prevelikog isušivanja mora kako bi se dobila pitka voda. Razina mora diljem svijeta već dulje vrijeme opada, a količina leda na polovima veća je nego ikad prije.

Iz razmišljanja ga je prenulo trčkaranje guštera koji su došli do njegova vozila u potrazi za hranom. Nikada ih prije nije vidio te je navukao svoje rukavice (u slučaju da su otrovni), uzeo jednog od njih i počeo ga promatrati. Nije se otimao, činilo se da nije otrovan te da je vrlo miroljubiv. Imao je ljuskastu svijetlosmeđu kožu i valjkastu glavu što je pokazivalo da je prilagođen životu u pustinji. Nakon što je sve to zapisao u svoju mobilnu e-stanicu, ponovno je sjeo u vozilo i zaputio se dalje.

Pala je noć. Istraživač se zaustavio pored planine Vis. Koliko se znalo, Vis je bio otok prije nego što je nastala Jadranska pustinja. Nakon izlaska iz vozila postavio je maleni šator sasvim dovoljan za jednu osobu. Odlučio je ovdje provesti noć i sutradan nastaviti s putovanjem. Ujutro oko osam sati probudio se s osjećajem da ga očekuje nešto veliko. Nakon brzog doručka ustao je i zagledao se  u daljinu digitalnim naočalama. Mogao se vidjeti dim kako se širi, a ispod dima neka drvena... kućica? Zar u pustinji? Nije čekao ni minutu, odmah se tamo zaputio. Stigavši, pokucao je na vrata razmišljajući živi li netko stvarno ovdje. Nije bilo odgovora. Otvorio je vrata i ušao u jednosobnu kolibu u kojoj je sigurno prije boravio neki istraživač poput njega. Sve je bilo puno karata: povijesnih, geografskih... Ispred prozora nalazio se stol s raznim bilješkama o životinjskim i biljnim vrstama za koje nikada nije čuo. Prolistao ih je i zaključio kako bi bilo dobro uzeti ih radi lakšeg prepoznavanja ako  ikada ugleda neke od njih.

Iznenada zalupiše vrata. Ugleda starca u vrlo staromodnom radnom odijelu. Starac se predstavio – rekao je da živi ovdje već desetak godina, uzima vodu iz kaktusa, a jede ako nešto nađe. Uspio je mnogo toga otkriti i fotografirati svojim antiknim fotoaparatom (fotoaparati su se prestali proizvoditi odavno – sigurno već 20 godina od izlaska zadnjeg modela). Ipak, uz sva ta postignuća, njemu nedostaje dom. Nije se uspio vratiti koliko je god puta pokušavao. Pustinja je jednostavno bila prevelika kako bi ju jedna osoba sasvim sama prešla, i to pješice.

Uspjeli su se dogovoriti da se zajedno vrate i predstave nove vrste koje su pronašli. Vozili su se čitav dan, raspravljali o svemu, od pustinje i boravka tamo pa do najnovijih tehnologija i popularne kulture. Dok je boravio u pustinji, starac je mnogo toga propustio i jedva je čekao vratiti se svojoj obitelji, u svoj dom. Propustio je vjenčanje svoje jedine kćeri, rođenje i odrastanje svoje unučadi te selidbu u novu kuću.

Stigli su do Zagreba, glavnog grada Hrvatske s više od dva milijuna stanovnika. Rastali su se u blizini starčeve nekadašnje kuće koju je on želio još jednom posjetiti. Obojica su ostali prijatelji i posjećivali se. Jedan od njih se proslavio zbog uspješnog znanstvenog istraživanja, a drugi se posvetio obitelji i obiteljskom životu.

Nekoliko stotina godina je prošlo. Tadašnje nove vrste postale su uobičajena pojava. U pustinji je na mjestu starčeve kolibe nastao grad s ogromnim neboderima, kućama, tvornicama, zgradama. No, malena kućica i dalje je ostala netaknuta. Na njoj piše: „Ovdje je boravio najveći istraživač 26. stoljeća.“ 

Karla Kamenjašević, 8. c