U 7.30 zaputili smo se prema Plitvičkim jezerima. Na putu je nekima bilo malo dosadno, no većina se jako zabavljala. Pjevali smo, zezali se i družili, bez obzira na to što u autobusima nisu putovali cjeloviti razredi pa su poneki najbolji prijatelji sjedili u različitim autobusima. Tijekom puta mogli smo čuti zanimljive informacije o Plitvičkim jezerima i povijesti tog kraja koje nam je pripovijedao naš vodič. Vrijeme nam je brzo prošlo, a već smo stigli na naše odredište. Zbog puno turista i mnogobrojnih učenika iz drugi škola koji su, također, stigli na Plitvice, morali smo dugo čekati kako bismo uopće krenuli u sam obilazak. No, bili smo strpljivi i čekanje se isplatilo.

Brodom smo se otisnuli jezerima. Šetali smo uskim drvenim stazicama koje su bile jako stare pa se većina bojala da ne padne. Mene je bilo najviše strah. Razgledavali smo predivne slapove i jezera, a pala je i pokoja fotografija. Slapovi su toliko moćni da čovjeku pred njihovom snagom zastane dah. Boja jezera toliko je jedinstvena, neobično tirkizna, da sam sigurna u to da nitko od nas ništa slično nije vidio. Zaista zadivljujuće. Slapovi su prskali na sve strane i tako nas osvježavali. Neki su putem i pozdravljali strane turiste, a njihov nas je jezik nasmijavao i zabavljao, osobito govor i naglasak Kineza i Indijaca.  

Nakon razgledavanja stigli smo do odmarališta, gdje smo predahnuli. Tamo smo upoznali učenike iz drugih škola, a najviše smo se družili s onima iz Zeline. Kada su se svi odmorili, krenuli smo dalje s razgledavanjem. Mnogima se, pa i meni, činilo da previše hodamo. Bili smo umorni, ali nastavili smo dalje jer smo znali da više nikada nećemo biti zajedno na tako krasnom mjestu. Mostići i stazice iznad jezera postajali sve uži i uži pa nismo bili toliko koncentrirani na prirodu oko nas.

Kada smo stigli do najvećeg slapa, svi su sjeli i uzeli mobitele u ruke kako bi se mogli fotografirati pored tolike ljepote. Taj slap ne samo da je bio lijep, nego i koristan – on je bio naš prirodni osvježivač. Nastojali smo mu prići što bliže kako bi svojim kapljicama prsnuo na naša crvena i znojna lica. Tu se svaki razred fotografirao posebno kako bismo sačuvali uspomenu na naš zadnji izlet.

Natrag nas je opet čekalo naporno hodanje, ali svemu je ubrzo došao kraj – i razgledavanju i hodanju. Pored jezera sačekali smo vlakić koji nas je vratio na početak, odnosno do mjesta s kojeg smo bili krenuli. Bilo nam je jako žao što smo morali napustiti ovako predivno mjesto.

Vrlo brzo stigli smo do restorana u kojem smo ručali. Dobili smo i neočekivani desert, palačinke, što je sve razveselilo. Nakon ručka slijedilo je putovanje do škole. Svi su spavali, samo je nekolicina ostala budna. Ja sam ostala budna i imala sam priliku vidjeti svoje prijateljice kako smiješno spavaju. Bila sam dobra prema njima pa nikoga nisam fotografirala, ali, moram priznati, to mi to je palo na pamet. Kada smo došli do škole, svi su se razišli i krenuli svojim putem.

Na ovom izletu mi je bilo jako lijepo jer sam imala priliku vidjeti toliko lijepih prizora Plitvičkih jezera. Stekla sam nova iskustva, puno toga novoga doživjela, upoznala nove ljude, a, ono mislim da je najvažnije, lijepo sam se provela sa svojim prijateljima na zadnjem izletu. Bilo mi je žao što neki nisu mogli ići. Taj dan ću uvijek pamtiti.

Drugim generacijama poručujem sljedeće: lijepo se provedite na zadnjem izletu, zabavite se s društvom poput mene. I neka vam to ne bude zadnji izlazak! Kao razred možete otići još negdje! Ostanite prijatelji jer će vam biti jako teško ako se prijateljstvo nakon četiri ili osam godina raspadne. Možda nećete ići u isti razred, ali prijatelji ćete uvijek ostati. Provedite se lijepo kao što sam i ja i neka i vama posljednji izlet bude nezaboravan!

Antonela Zeko, 8. b